prevela: Milena Benini
I
Jedan se mladić trebao oženiti. Dovršavao je svoje školovanje za pogrebnog klesara svih vrsta. Bio je iz dobre obitelji, otac mu je upravljao sekcijom K Cijevnih grijalica, a majka mu je imala šezdeset i sedam kila.Živjeli su u Ulici dvojice braće na broju 15, tapete u blagovaonici, nažalost, nisu promijenjene od 1926. i prikazuju narančaste naranče na prusko plavoj pozadini, stoje ružno. U naše doba, ne bi bilo nikakvog dezena, i to na nekakvoj drugačijoj pozadini, recimo svjetlije boje. Zvao se Vjeran, a otac mu Pravedan. I majka mu se nekako zvala.
Kao i svake večeri, metroom je krenuo na svoj tečaj, s nadgrobnim kamenom pod rukom i alatom u kovčežiću. Zbog kamena si je plaćao spavaća kola, da izbjegne često kisele primjedbe koje bi mogle oštetiti uglačano zrno kamena, kakve često napadaju jako opterećene putnike u običnim kolima.
Na postaji Denfert-Rochereau, popeo se u isti odjeljak kao još jedan učenik s istog tečaja, ali iz starije grupe. On je nosio nadgrobni kamen većih dimenzija, a u torbi je još imao i lijep križ od ljubičastih bisera. Vjeran ga pozdravi. Disciplina je na tečaju bila oštra, svi su morali nositi crna odijela i dvaput tjedno mijenjati
rublje. Isto tako su se morali suzdržavati od nepriličnog ponašanja, kao npr. izlazaka bez šešira ili pušenja na ulici. Vjeran je zavidio na ljubičastom križu, ali godina je prolazila i za dva mjeseca i on će prijeći u viši razred. I on će onda moći doći do većeg nadgrobnog kamenja, imat će dva križa od bisera ijedan od granita, koji se nije smjelo nositi kući za rad. Materijal je bio označen imenom direktora tečaja, s obzirom na visoku cijenu, ali učenici su imali pravo da kod kuće rade na nekim estetskim kombinacijama kako bi u potpunosti iskoristili obrazovanje koje su dobili na tečaju. U prvom razredu, radilo se s mramorom za djecu do trinaest godina, zatim bi imali pravo na J3, i konačno, u trećem razredu, radilo se na grobovima za odrasle, najzanimljivijima i najraznovrsnijima. Radilo se naravno o teorijskom znanju: predmet podučavanja bio je usmjeren na projektiranje i raspored kamenja; izvršenje klesanja i materijalna realizacija skulptura pripadali su učenicima iz Odjela za realizaciju. Škola je imala i ured za zapošljavanje, i obično je svoje učenike koji su zadovoljavajuće prošli završni ispit slala u parovima, jedan projektant ijedan realizator, odabrani prema afinitetima nakon serije testova po metodi Pariškog transportnog udruženja. Projektant je istovremeno proučavao i komercijalnu stranu posla i odnose s klijentima, što je opravdavalo neophodnost savršene korektnosti u odijevanju i ponašanju.
Dvojica učenika istovremeno su sišla na stanici Saint-Michel i krenula uz bulevar. Društveno sjedište Tečaja uspostavilo se u ruševinama Termi Julijana apostatskog, uz posebno odobrenje opata opatije Cluny, a jedan dio tečaja odvijao se noću, na svježem zraku, usred ruševina, da bi učenici došli u stanje receptivnosti pogodno za širenje moderne i rafinirane pogrebne estetike.
Dok su se približavali ruševinama, zvono je zazvonilo a oni su požurili, jer je došlo vrijeme.
II
Tečaj se u ponoć prekidao za odmor od otprilike sat vremena, i učenici su to vrijeme koristili da udahnu svjež zrak ruševina i zabavljaju se dešifrirajući natpise koji se nalaze na hebrejskim nadgrobnim spomenicima kojih u Julijanovim termama ima u impozantnom broju.
Također im je u tih šezdeset minuta opuštanja bilo dopušteno da odu popiti neko piće u bar koji su opati Clunyja, Lazare Weill i Joseph Simonovitch, držali u obližnjem muzeju. Razgovor s njima dvojicom, plodan u obavijestima o umjetnosti mramora i bogat originalnim uvidima raznih vrsta, iznimno je oduševljavao vrijednoga Vjerana, čije misli nikad nisu napuštale kamen osim da se zadrže na obrisima gracilne slike: njegove zaručnice, Noemi.
Noemi, čiji je otac inspektor, a majka joj se još dobro drži, živjela je jednostavno u stanu na bulevaru Saint-Germain, dvanaest soba na drugom; imala je dvije sestre iste dobi kao i ona, i tri brata od kojih je jedan bio godinu dana stariji i zato su ga zvali najstarijim.
Ponekad bi Noemi došla provesti koji trenutak sa svojim zaručnikom u baru Muzeja, pod očinskim pogledom Josepha Simonovitcha, i dvoje mladih ljudi razmjenjivalo bi nježne zakletve pijuckajući Grave's Ghost, Josephovo vrhunsko dostignuće. Polaznici tečaja obično su smjeli popiti samo crnu kavu sa suzicom srebra, ali pravila su trpjela neka manja odstupanja za moralno zdravlje učenika; oni su pak uvijek čuvali savršeno dostojanstvo.
Te večeri Noemi se nije došla pridružiti Vjeranu. Dogovorio se s Laurentom, starim prijateljem iz gimnazije, internistom u bolnici za uboge. Laurent je često imao noćnu smjenu i bježao bi iz spavaonica kad ga služba ne bi previše opteretila.
Laurent je stigao oko dvadeset do jedan. Kasnio je. U bolnicu su upravo bili doveli nekog pijanca, u pratnji pet-šest policajaca, kao i obično. Isprva se nije shvatilo da se radi o pijancu; međutim, u dobru vjeru policajaca koji su ga prebili nije se moglo sumnjati, a kako je on bio u komi, nije se moglo računati na njegovo svjedočenje.
- Vikao je "Živjela sloboda!" - rekao je jedan žandar - a i prelazio je izvan zebre.
- Pa smo ubili boga u njemu - reče drugi žandar. - Ne možemo dopustiti da u studentskom kvartu pojedinci pod utjecajem alkohola mladima daju loš primjer.
Sramotno, tip je umro prije operacije, pod kloroformom, i Laurent je zato kasnio. Na svu sreću, njegov kolega Peter Gna se pobrinuo za tipa i čuvao kuću.
- I, kad se ženiš? - reče Laurent.
- Idući tjedan ...
- A kad ćeš pokopati momački život? Sigurno si se i na to pripremio?
- Bože moj! - reče Vjeran zabavljeno - pretpostavljam da ću i to obaviti idući tjedan.
- Znaš - reče Laurent - trebao bi se ozbiljno početi time baviti.
- Pa i bavim se ozbiljno.
- Koga ćeš pozvati?
- Tebe, Petera i Majora.
- Tko je Major?
- To je Peterov prijatelj. Peter kaže da ga apsolutno moram upoznati.
- Po čemu je on tako poseban?
- Izgleda da je posjetio silna groblja, i mogao bi mi koristiti u karijeri; osim toga, tip je i silno smiješan.
- Bravo za Majora - reče Laurent. - A cure?
- Oh! - reče Vjeran šokirano - bez cura! ... Imaj na umu da se tri dana poslije toga ženim.
- Pa što ti misliš, zašto se pokapa momački život?
- Pokapanje je ozbiljna stvar reče Vjeran - a ja želim biti u stanju svojoj zaručnici pružiti ono što tražim od nje.
- To će reći potpunu nevinost? - zanimalo je Laurenta.
- Bar nedavnu nevinost... - reče Vjeran skromno.
- Dobro - reče Laurent. - Znači, bit će momačka večera?
- Naravno! - potvrdi Vjeran. - U srijedu navečer, u sedam, kod mene.
Otišli su iz bara taman kad je zazvonilo jedan ujutro. Laurent je svome prijatelju stisnuo ruku i pozdravio Josepha na odlasku. Vjeran se vratio svojim kolegama u južnoj kripti gdje se održavao tečaj. Kripta je istovremeno služila i kao izložbena dvorana za projekte na kraju godine. Sat je počeo, iskoristio je priliku da crnom bojom pokrije gravire koje se postavlja među noge zimzelenim patuljcima koji predstavljaju povrtnu garnituru modela dvadeset i osam, od granita, tip s križem u bareljefu.
Vjeran je izvadio svoj blok za bilješke i smjestio se na blok prošaranog ružičastog mramora.
III
U četiri sata, Vjeran je izašao s jednim kolegom na polusatni odmor u ruševinama. Vidio je zvijezde, više-manje sve osim Betelgeza, kojeg je pretjerana potrošnja proteklog mjeseca natjerala na privremeno gašenje. Vjeran sije oko vrata stisnuo šal. S bulevara je kroz rešetke stizao vjetrić, i Vjeran je pazio da ostane u područjima mirnog zraka, iza rešetki.
Prišao je kutku gdje je zakopano hebrejsko nadgrobno kamenje čije su detalje smjeli proučavati, i sjeo na jedan kamen.
Pred njim se uzdizao jedan dio luka, ostatak kolonade. Začudo, imao je obris ostrige, savršeno cilindričan, s jednom stranom ravnom a drugom poluokruglom. Vjeran ga je pokušao okrenuti. Jedva je uspio. Ispod njega su spavale dvije sanjivo isprepletene uholaže, kraj jedne stonoge i tri kambrijske gluposti u savršenom stanju. Pojeo ih je jednu po jednu, vratio kamen na mjesto i, uočivši u tom času frapantnu sličnost s ostrigom, izvadio je iz džepa nožić i, kleknuvši, pokušao je otvoriti.
Nakon besplodnih napora, uspio je kraj nožića ugurati u jednu pukotinu napola začepljenu zemljom i mahovinom, snažno pritisnuo, i nožić se slomio. Uzeo je drugi. Obeshrabren, kamen se predao. Oprezno je odgurnuo poklopac u stranu i zagledao se. Na podlozi od finog pijeska ležala je Noemina fotografija uokvirena rezbarenim drvetom, pod staklom blago obojenim bojom ruže. Stavio je ružu u rupicu na svom reveru i uzeo portret a zatim ga vratio na pijesak.
Noemi je pokrenula usne, a on je razbio staklo da joj čuje riječi. Rekao joj je i koliko je voli.
Dan je počinjao. To će im biti posljednji sat. Jedna je ptica izašla iz svoga gnijezda, stresla jednu po jednu grančicu od kojih se sastojalo gnijezdo, kihnula, rastegnula se, odletjela, vratila se s doručkom, ali Vjerana više nije bilo.
Ptica je pojela obje porcije. Bilo joj je zlo cijelo prijepodne.
IV
Noemi je čitala u svojoj sobi. Upravo su joj donijeli doručak: pitu od lješnjaka i jastoga u majonezi. Pazila je na jetru, jer je bila osjetljiva.
Knjiga je pričala život vrlo svete Elizabete mađarske, autora g. Vikomta de Montalamberta, i Noemi je puno plakala jer je bila na smrti srčanog i mladog Jurandića, supruga hrabre Elizabete. Srce joj je pjevalo, i zato je zatvorila knjigu i umjesto nje uzela Tri čovjeka u čamcu, ali se odjednom sjetila ozbiljnih stvari i prestala čitati jer joj je valjalo ustati da potraži neko odgovarajuće djelo, a na noćnom joj je stoliću još preostao samo telefonski imenik.
Da si opusti duh, napravila je nekoliko pokreta finske gimnastike koja se provodi bez micanja, ležeći, i sastoji se od napinjanja i zatim otpuštanja određenih pomno odabranih mišićnih skupina.
Ustala je, obukla se u platnenu haljinu veselih boja, uspela se uz tri stepenice i s visine od pedeset centimetara pala u susjednu sobu, koja je bila u istoj ravnini s njenom. Pri tome je dobila lagano iščašenje, i otišla je u kupaonicu da si stavi zavoj na gležanj. Zatim je sjela pred zrcalo i zagladila svoju tamnoriđu kosu. Nasmiješila se svome odrazu, ali bol iz gležnja pak njemu nije dopuštala da joj uzvrati osmijeh, i, potresena, Noemi je počela plakati; njen odraz se hrabro natjerao da joj se osmjehne da joj vrati mir, i sve je opet došlo u red, koji je već bio prilično popunjen.
V
Vjeran je počeo pripremati prijam za svoje prijatelje. Tamo neće biti roditelja: njihova je blizina ponekad kompatibilna sa slobodom, ali baš je to vrst roditelja koji sami od sebe odluče otići u kino kako bi mladima ostavili slobodno polje. Vjeran nije planirao nikakvu orgiju, no svejedno je ćudoređe zahtijevalo određena verbalna ograničenja u izražavanju osjećaja pred starijim osobama, a Vjeran je u najmanju ruku namjeravao svojim prijateljima oslikati obilje njegove presretnosti kroz frazeološke bakanalije od kojih su ga unaprijed prolazili trnci.
Blagovaonica, dugačka i visoka prostorija, pružala je udoban prostor za objed. Fotografije luksuznih grobova, makete Vjeranovih projekata, razveseljavale su sivu notu starog kamenja zida. Malo namještaja: dugački, niski buffet od tužne breze podupirao je dva kandelabra od srebra ukrašena crvenim svijećama. Stol od podjednakog drva, stolci isto od breze ali malo tamnije, skoro crne, kakva se nađe u Africi i koju tamo nazivaju imenom koje bi, doslovno prevedeno, bilo ebanovina, i ukrašeni crvenom kožom. Vjeran će sjesti leđima okrenut prozoru.
Jedino su nezgodne bile tapete s narančastim narančama na prusko plavoj pozadini, i Vjeran je dohvatio telefon i telefonirao da ih dođu promijeniti. Htio je prusko plave naranče na narančastoj pozadini. Nakon malo razmišljanja, zaključio je da ravnomjerno prošarane bež tapete isto ne bi bile loše, a soboslikar je dodao i crte, naizmjenično boje slonovače i krembijele, sa živahno crvenim rubom usklađenim s kožom na stolcima, a fotografije grobova zamijenio je portretima Noemi, koje je uz suučesnički osmijeh izvukao iz svoga složivog stola za lijepljenje.
VI
Ujutro, Noemi je do kasna ljenčarila u svome krevetu. Nije bila posve neaktivna: uzela je svoje pletivo. U košari od lakirane vrbine šibe imala je tri velika klupka bijele angora vune, ijedno obične crvene vune. Dovršavala je gornji dio prednjice: još četrnaest redova. Cijela je prednjica bila od bijele angore i već je kroz dva reda imala jednu crvenu vodoravnu prugu, pa onda dva nova reda bijelog, a kroz deset je redova mislila u žakar bodu isplesti ime svoga zaručnika; bit će u crvenom, na podlozi od bijele angore čije će ga dlačice napola sakriti pa će mu biti fino toplo. Da si pojednostavi, pisala je runama, pa je bilo dovoljno kroz deset redova brojati osam krivih očica u bijelom i dvije prave u crvenom. Bit će to jako lijep džemper.
Popodne je namjeravala ići u kino s prijateljicom, vidjeti posljednji film Manfreda Mrkvaca i cure koja u filmu nosi pulover točno kao onaj kojeg je ona upravo plela.
Trebale su se sastati u Zelenoj ptici u pola pet, da ne propuste početak filma, a da ipak stignu nakon filmskih novosti koje su taj tjedan već vidjele devetnaest puta.
VII
Tog istog jutra, Peter, jedan od Vjeranovih uzvanika, brižljivo se obrijao i stavio čistu košulju prije nego stoje krenuo na posao; bio je inženjer u jednoj oguglaloj tvornici. Čekao je da ga nazove Major, da mu kaže Vjeranovu adresu, i da se, prema potrebi, nađu prije večere tako da idu zajedno.
No, Major je u četrnaest i dvadeset izašao iz svog charter aviona, ostavio svoj prazan kovčeg u garderobi, i ponio kovčeg jednog drugog čovjeka iz istog reda da si nadoknadi taj gubitak, glasnim krikom je dozvao taksi, pokazao vozaču da ima mrlju na nosu, sišao u metro, zauzeo ga, izašao u petnaest sati na željenoj stanici, i pješice došao do Zlatne kupe i ulaza u svoj hotel u Ulici Lavljeg srca.
Izašao je odatle pola sata kasnije, ostavivši posluzi na brigu da razmrsi užasavajući nered postignut u tom rekordnom vremenu. Presvukao je odijelo, zamahnuo otmjenim štapom od svijetle krljušti, a stakleno mu je oko sjajilo poput svjetionika, posve osljepljujući rijetke osobe koje bi počastio pogledom.
Ušao je ujedan kafić, okretom štapa odrubio glavu nevinoj mušteriji, prekinuo konobarove proteste velikom napojnicom koju mu je ugurao u usta da ih zapuši, i zaključao se s dva okreta ključa u telefonsku kabinu čiji je pod popustio pod njegovom težinom nakon defektnog poteza po brojčaniku.
Major se tako našao u podrumu kafića, tom prilikom si prisvojio nekoliko odabranih boca koje je rasporedio po raznim džepovima, popeo se stubištem, izašao držeći se posve prirodno, i potražio neku solidniju ustanovu.
Pronašao ju je, smjestio se, stavio žeton u prorez i nazvao Petera.
VIII
Uz asistenciju Petera Gnaa, Laurent je operirao svoj četvrti hiperion jajnika toga dana. Spremao se prijeći na fiksiranje. Pacijent je ležao na ležaju od poniklanih cijevi, nekoj vrsti štafelaja u obliku slova A; njegova je kralježnica ležala na poprečnici slova, glava i noge visjele su mu s jedne i druge strane uzdužnih osnova slova A. Trbuh mu je bio napet poput grane. Bol takvog položaja omogućavala mu je da zaboravi okrutna probadanja koja je izazivao hiperion. Veliki bijeli reflektor bacao je oštru svjetlost na operacijsku dvoranu, a hiperion se nejasno gibao pod kožom. Svjetlo mu je smetalo.
- Evipan! - reče Laurent.
Peter Gna pripremio je injekciju, protrljao bolesnikovu otvorenu venu kuglicom vate natopljene alkoholom, i zabio iglu u plavičastu, konopljastu venu koja je prasnula uz sitan, vlažan zvuk. Potražio je neko drugo mjesto i, ne našavši ga, živahnim potezom zabio zašiljeni vrh pod meko pazuho. Srebrna je tekućina polako silazila pod pritiskom potisnika, dok se pod desnim pacijentovim okom stvarala mala, šiljasta nateklina.
- Brojite do deset - naredi Laurent ovom posljednjem.
Bolesnik se zaustavio na šest.
- Čudno! - reče Peter Gna. - Obično ne zaspu ispod dvadeset sekundi...
- Nisam zaspao - zanjače bolesnik - ne znam dalje brojati ...
I odjednom je zaspao na ležaju. Njegova je kralježnica izgubila podršku napetosti živaca uzrokovane stanjem budnosti, odjednom se svinula i zadobila zašiljeni profil konstrukcije od cijevi.
- Vidiš ga? - upita Laurent tiho.
- Da! - šapne Peter Gna.
Ozbiljno uzrujan, hiperion je pokušavao pobjeći pred svjetlom reflektora.
- Iglu! - zatraži Laurent.
Peter mu je doda. Bila je to velika igra od plavičastog čelika opremljena poniklanom ručkom.
Laurent je brižljivo nanišanio i spustio čeličnu iglu u nabranu masu koja se prestala micati pod kožom. Pritisnuo je cijelom težinom. Trenutak kasnije, opustio se.
- Sređeno je - reče - može se operirati. Požurimo se, večeras u sedam imam dogovor s prijateljem.
IX
Vjeran je Petera i Majora primio u predsoblju čija je vrata sluškinja upravo otvorila.
- Laurent nije s vama? - upitao je stežući im ruku.
- Trebao bi doći sa svoje strane - odgovori Peter. - Predstavljam ti Majora.
- Drago mi je - reče Vjeran. - Uostalom, niste zakasnili. Pozvao sam Laurenta u sedam sati, a sad je tek šest i petnaest. Moći ćemo malo popričati.
- Ljubazno što nas nastojite opustiti - reče Major. - Mogli bismo pričekati na odmorištu ...
Vjeran je to shvatio kao dobar vic i zato se zahrhotao. Druga dvojica su mu pružila vokalnu pratnju, i sve je završilo u akordu povećane kvinte.
- Idemo u dnevnu sobu - predloži Vjeran.
Tako su i učinili. Tapete na zidovima predstavljale su zelene naranče na Ijubičasto-crvenoj podlozi. Mali bar, naslonjač, jedan stol, i kožni naslonjači.
- Sok od grožđa? - upita Vjeran.
- Meni fermentiran i destiliran - precizira Major. - To se ponekad zove konjak, a koji puta i armanjak, ovisno od kraja.
- Puno ste putovali - reče Vjeran s divljenjem.
- Vidio ... - reče Major.
Druga dvojica sjedila su na kauču s čašama u ruci. Major je vladao iz dubina naslonjača punjenog finim paperjem.
- ... sam oceane i mora, novi svijet, i stari svijet, prvo novi, iz gusta, a stari u svoje vrijeme, kako se i pristoji. Posjetio sam džepove lijepog broja svojih sugrađana, spalio sam pločnike gradova koji su se hvalili nezapaljivošću, na asfaltu prijestolnica zvonio sam pozlaćenim okrajcima čikova koje sam nehajno bacao, umotan u neki mekinmoš ruzunjske proizvodnje, i uvijek svjestan čudesa koja ću sutradan otkriti.
- Jeste li vidjeli i groblja? - upita Vjeran.
- Punio sam ih! - reče Major hladno. - Mogao bih vam opisati jarke crvene zemlje na Otocima Pod Vjetrom, gdje domoroci pokapaju svoje mrtve umotane u pokrove od žemljovca, u noći mladog mjeseca. Tahitićani, prsima okrenuti vjetru, zapijevaju melodiozne riječi Pjesni Predaka:
O ari me na Oara meni Tatapi oja Tatapi Arhuu Arhuu O ari Mena Tatapu ...
a ima još puno drugih riječi koje vam neću reći jer ste, pretpostavljam, kršćanin. A onda vrač Otoka zapali konciznu voštanu svijeću, naginjući se prema zviježđu noći...
- A da li - upita Vjeran - stavljaju kamenje na grobove?
- Tone kamenja - umiri ga Major. Izrezbarenog? - upita Vjeran.
- Sasvim izrezbarenog - reče Major. Kako izrezbarenog?
- U oblik kamena! - završi Major, pa nastavi: - Hoćemo li uskoro večerati?
- Ovaj ... - reče Vjeran - ... možda bismo trebali pričekati Laurenta ...
Onda mu telefonirajte neka se požuri! reče Major.
- Ovaj ... Da ... - reče Vjeran. - ... Idem.
Ustao je i otišao u radnu sobu svoga oca. Major je to iskoristio da isproba razna pića koja je našao u baru, i sjeo je tek kad se Vjeran vratio.
-Dakle...
- Ne može odmah doći - objasni Vjeran. - Baš mu je stigla žena sa šljivama na oba oka i zarezanim skalpom. To joj je muž napravio ...
- Pa zar mu nije mogla uzvratiti? - predloži Major.
- Znate li što je rekla Laurentu? ... Rekla mu je: "Ne bih mogla pred klinkom ... to bi loše djelovalo na nju ..."
- Te žene iz naroda su ponekad tako kreposne! - uzdahne Major.
Štucnuo je i pripisao to svome oku nepristojnom spretnošću.
- Da - reče Vjeran - Ta je žena dobro postupila. Laurent misli da će završiti za četvrt sata.
Tim bolje - reče Major. - Dakle, na Grenlandu ...
X
Držeći prijateljicu pod ruku, Noemi je izašla iz kina Carskoga Heinzla, gdje je Manfred Mrkvac upravo podlegao nesmiljenim udarcima bande okrutnih mučitelja znatno starijih od njega. Oči su joj bile pune suza a iščašenje ju je malo boljelo. Večer je brzo stizala, a kišni je zrak stvarao aureole oko kugli električnih svjetiljki. Bilo je prilično auta i teških vozila s mehaničkom vučom, namijenjenih prijevozu inertnog tereta.
XI
- I... - završio je Major - daleko od toga da čuva mrtvace u savršenom stanju, valja zamijetiti da ih polarni led zamrzava u potpunosti, do te mjere da postanu tvrdi kao meso izvađeno iz ledenice u koju, međutim, ne ulazi ni malo leda. Vama ću ostaviti da razjasnite tu anomaliju.
- Klešu li Eskimi komade leda koje stavljaju na grobove? - upita Vjeran.
- Ne - reče Major - iz jednostavnog razloga što su grobovi u šupljini: izvadi se komad leda, spusti se mušteriju unutra, i preko se nasipa malo vode, ali ne sve do ruba.
- Zamisli? A zašto? - upita Vjeran.
- To se - reče Major - može objasniti fizikom: voda koju sipaju dolazi iz komada leda koji su prethodno izvadili, a svatko zna da led gubi volumen kad se otopi.
- Ali - ustrajao je Vjeran - kad se nakon toga ponovno zamrzne.
- Da - reče Major - ali zaboravljate pingvine ...
- Ah! - reče Vjeran bez razumijevanja ...
- Oni su uvijek žedni! - reče Major. - A nisu ni jedini - doda diskretno, pogledavajući svoju čašu.
Vjeran je dopunio Majorovu čašu, i ovaj nastavi: - Telefoniraj Laurentu, stari moj Petre, dosad je sigurno završio ...
Peter je nestao u radnoj sobi, i odande su se čuli odjeci njegova insistiranja.
- Ne može doći - reče.
- Još uvijek ona ženica? - gnjavio je Major.
- Ne, njezin muž. Slomljena dva rebra, ulubljeni nos i fraktura grla na fernuru.
- Sva sreća da joj je neugodno pred djetetom - uzdahne Major. - Ali recite mi - nastavi, okrećući se prema Vjeranu - vi se dakle sutra ženite?
- Da! - reče Vjeran. - U općini...
- I kakva vam je zaručnica?
- Lijepa je ... - reče Vjeran. - Ima obraze glatke kao uglačani porfirij, oči su joj kao veliki crni biseri, kosa crvena i kovrčava i podignuta u krunu, grudi kao od mramora, i djeluje kao da je od ostatka svijeta dijeli mala ograda od kovanog željeza.
- Sugestivno! - divio se Major, dok mu je drhtaj prolazio kroz hrptenjaču.
XII
Noemi je doista bila lijepa, čak i nakon što ju je kamion bacio na pločnik. Glava joj je zvonila a zubi se grubo sudarali. Njena prijateljica je počela plakati. Hitna pomoć nije odmah stigla, a najbliža bolnica bila je za ubogare.
Pa su je ponijeli na nosilima. Po hodnicima su prolazile bolničarke, praznile vjedra puna mandula ili slijepih crijeva koje su asistenti kirurga odlagali pred vrata operacijskih dvorana. Dvije sestre igrale su se velikim balonom kisika s crvenim i žutim prugama. Na nosilima, Noemi je još uvijek imala lijepe, fino porubljene, crvene usne, crvenu kovrčavu kosu, ravan nos, ali oči su joj bile zatvorene.
XIII
- Pa ipak - reče Major - ovog puta mu recite da dođe brzo, ili ja idem.
- Da - reče Vjeran. - Inzistirat ću. Već je dosadan s tim svojim bolesnicima ...
- Ali ne mogu - reče Laurent. - ... baš su dovezli neku djevojku koju je pregazio kamion ...
- Svejedno dođi - reče Vjeran. - Neka se netko drugi pobrine za nju.
- Slušaj - reče Laurent - Neugodno mi je ... A još je i zgodna ...
- Gadiš mi se - reče Vjeran. - Takve riječi su ispod tvoje razine. Molim te, daj se potrudi.
- Dobro - reče Laurent - ali ako je onaj magarac Duval zariba, ti ćeš biti kriv.
- Za stol! ... Za stol! ... - revao je Major.
XIV
I, naravno, operacija je uspjela, ali ne za Noemi, koja je umrla, i, budući da više nije bilo mjesta za odlaganje mrtvih tijela, smjesta su obavijestili njene roditelje koji su je odmah odveli kući. Već je bila umotana u plahtu jer je bilo bolno gledati rezultate posla kakav je zahtijevala fraktura lubanje, ali su im dali njenu kosu. Morali su joj je odrezati jer je bila jako dugačka.
I
Jedan se mladić trebao oženiti. Dovršavao je svoje školovanje za pogrebnog klesara svih vrsta. Bio je iz dobre obitelji, otac mu je upravljao sekcijom K Cijevnih grijalica, a majka mu je imala šezdeset i sedam kila.Živjeli su u Ulici dvojice braće na broju 15, tapete u blagovaonici, nažalost, nisu promijenjene od 1926. i prikazuju narančaste naranče na prusko plavoj pozadini, stoje ružno. U naše doba, ne bi bilo nikakvog dezena, i to na nekakvoj drugačijoj pozadini, recimo svjetlije boje. Zvao se Vjeran, a otac mu Pravedan. I majka mu se nekako zvala.
Kao i svake večeri, metroom je krenuo na svoj tečaj, s nadgrobnim kamenom pod rukom i alatom u kovčežiću. Zbog kamena si je plaćao spavaća kola, da izbjegne često kisele primjedbe koje bi mogle oštetiti uglačano zrno kamena, kakve često napadaju jako opterećene putnike u običnim kolima.
Na postaji Denfert-Rochereau, popeo se u isti odjeljak kao još jedan učenik s istog tečaja, ali iz starije grupe. On je nosio nadgrobni kamen većih dimenzija, a u torbi je još imao i lijep križ od ljubičastih bisera. Vjeran ga pozdravi. Disciplina je na tečaju bila oštra, svi su morali nositi crna odijela i dvaput tjedno mijenjati
rublje. Isto tako su se morali suzdržavati od nepriličnog ponašanja, kao npr. izlazaka bez šešira ili pušenja na ulici. Vjeran je zavidio na ljubičastom križu, ali godina je prolazila i za dva mjeseca i on će prijeći u viši razred. I on će onda moći doći do većeg nadgrobnog kamenja, imat će dva križa od bisera ijedan od granita, koji se nije smjelo nositi kući za rad. Materijal je bio označen imenom direktora tečaja, s obzirom na visoku cijenu, ali učenici su imali pravo da kod kuće rade na nekim estetskim kombinacijama kako bi u potpunosti iskoristili obrazovanje koje su dobili na tečaju. U prvom razredu, radilo se s mramorom za djecu do trinaest godina, zatim bi imali pravo na J3, i konačno, u trećem razredu, radilo se na grobovima za odrasle, najzanimljivijima i najraznovrsnijima. Radilo se naravno o teorijskom znanju: predmet podučavanja bio je usmjeren na projektiranje i raspored kamenja; izvršenje klesanja i materijalna realizacija skulptura pripadali su učenicima iz Odjela za realizaciju. Škola je imala i ured za zapošljavanje, i obično je svoje učenike koji su zadovoljavajuće prošli završni ispit slala u parovima, jedan projektant ijedan realizator, odabrani prema afinitetima nakon serije testova po metodi Pariškog transportnog udruženja. Projektant je istovremeno proučavao i komercijalnu stranu posla i odnose s klijentima, što je opravdavalo neophodnost savršene korektnosti u odijevanju i ponašanju.
Dvojica učenika istovremeno su sišla na stanici Saint-Michel i krenula uz bulevar. Društveno sjedište Tečaja uspostavilo se u ruševinama Termi Julijana apostatskog, uz posebno odobrenje opata opatije Cluny, a jedan dio tečaja odvijao se noću, na svježem zraku, usred ruševina, da bi učenici došli u stanje receptivnosti pogodno za širenje moderne i rafinirane pogrebne estetike.
Dok su se približavali ruševinama, zvono je zazvonilo a oni su požurili, jer je došlo vrijeme.
II
Tečaj se u ponoć prekidao za odmor od otprilike sat vremena, i učenici su to vrijeme koristili da udahnu svjež zrak ruševina i zabavljaju se dešifrirajući natpise koji se nalaze na hebrejskim nadgrobnim spomenicima kojih u Julijanovim termama ima u impozantnom broju.
Također im je u tih šezdeset minuta opuštanja bilo dopušteno da odu popiti neko piće u bar koji su opati Clunyja, Lazare Weill i Joseph Simonovitch, držali u obližnjem muzeju. Razgovor s njima dvojicom, plodan u obavijestima o umjetnosti mramora i bogat originalnim uvidima raznih vrsta, iznimno je oduševljavao vrijednoga Vjerana, čije misli nikad nisu napuštale kamen osim da se zadrže na obrisima gracilne slike: njegove zaručnice, Noemi.
Noemi, čiji je otac inspektor, a majka joj se još dobro drži, živjela je jednostavno u stanu na bulevaru Saint-Germain, dvanaest soba na drugom; imala je dvije sestre iste dobi kao i ona, i tri brata od kojih je jedan bio godinu dana stariji i zato su ga zvali najstarijim.
Ponekad bi Noemi došla provesti koji trenutak sa svojim zaručnikom u baru Muzeja, pod očinskim pogledom Josepha Simonovitcha, i dvoje mladih ljudi razmjenjivalo bi nježne zakletve pijuckajući Grave's Ghost, Josephovo vrhunsko dostignuće. Polaznici tečaja obično su smjeli popiti samo crnu kavu sa suzicom srebra, ali pravila su trpjela neka manja odstupanja za moralno zdravlje učenika; oni su pak uvijek čuvali savršeno dostojanstvo.
Te večeri Noemi se nije došla pridružiti Vjeranu. Dogovorio se s Laurentom, starim prijateljem iz gimnazije, internistom u bolnici za uboge. Laurent je često imao noćnu smjenu i bježao bi iz spavaonica kad ga služba ne bi previše opteretila.
Laurent je stigao oko dvadeset do jedan. Kasnio je. U bolnicu su upravo bili doveli nekog pijanca, u pratnji pet-šest policajaca, kao i obično. Isprva se nije shvatilo da se radi o pijancu; međutim, u dobru vjeru policajaca koji su ga prebili nije se moglo sumnjati, a kako je on bio u komi, nije se moglo računati na njegovo svjedočenje.
- Vikao je "Živjela sloboda!" - rekao je jedan žandar - a i prelazio je izvan zebre.
- Pa smo ubili boga u njemu - reče drugi žandar. - Ne možemo dopustiti da u studentskom kvartu pojedinci pod utjecajem alkohola mladima daju loš primjer.
Sramotno, tip je umro prije operacije, pod kloroformom, i Laurent je zato kasnio. Na svu sreću, njegov kolega Peter Gna se pobrinuo za tipa i čuvao kuću.
- I, kad se ženiš? - reče Laurent.
- Idući tjedan ...
- A kad ćeš pokopati momački život? Sigurno si se i na to pripremio?
- Bože moj! - reče Vjeran zabavljeno - pretpostavljam da ću i to obaviti idući tjedan.
- Znaš - reče Laurent - trebao bi se ozbiljno početi time baviti.
- Pa i bavim se ozbiljno.
- Koga ćeš pozvati?
- Tebe, Petera i Majora.
- Tko je Major?
- To je Peterov prijatelj. Peter kaže da ga apsolutno moram upoznati.
- Po čemu je on tako poseban?
- Izgleda da je posjetio silna groblja, i mogao bi mi koristiti u karijeri; osim toga, tip je i silno smiješan.
- Bravo za Majora - reče Laurent. - A cure?
- Oh! - reče Vjeran šokirano - bez cura! ... Imaj na umu da se tri dana poslije toga ženim.
- Pa što ti misliš, zašto se pokapa momački život?
- Pokapanje je ozbiljna stvar reče Vjeran - a ja želim biti u stanju svojoj zaručnici pružiti ono što tražim od nje.
- To će reći potpunu nevinost? - zanimalo je Laurenta.
- Bar nedavnu nevinost... - reče Vjeran skromno.
- Dobro - reče Laurent. - Znači, bit će momačka večera?
- Naravno! - potvrdi Vjeran. - U srijedu navečer, u sedam, kod mene.
Otišli su iz bara taman kad je zazvonilo jedan ujutro. Laurent je svome prijatelju stisnuo ruku i pozdravio Josepha na odlasku. Vjeran se vratio svojim kolegama u južnoj kripti gdje se održavao tečaj. Kripta je istovremeno služila i kao izložbena dvorana za projekte na kraju godine. Sat je počeo, iskoristio je priliku da crnom bojom pokrije gravire koje se postavlja među noge zimzelenim patuljcima koji predstavljaju povrtnu garnituru modela dvadeset i osam, od granita, tip s križem u bareljefu.
Vjeran je izvadio svoj blok za bilješke i smjestio se na blok prošaranog ružičastog mramora.
III
U četiri sata, Vjeran je izašao s jednim kolegom na polusatni odmor u ruševinama. Vidio je zvijezde, više-manje sve osim Betelgeza, kojeg je pretjerana potrošnja proteklog mjeseca natjerala na privremeno gašenje. Vjeran sije oko vrata stisnuo šal. S bulevara je kroz rešetke stizao vjetrić, i Vjeran je pazio da ostane u područjima mirnog zraka, iza rešetki.
Prišao je kutku gdje je zakopano hebrejsko nadgrobno kamenje čije su detalje smjeli proučavati, i sjeo na jedan kamen.
Pred njim se uzdizao jedan dio luka, ostatak kolonade. Začudo, imao je obris ostrige, savršeno cilindričan, s jednom stranom ravnom a drugom poluokruglom. Vjeran ga je pokušao okrenuti. Jedva je uspio. Ispod njega su spavale dvije sanjivo isprepletene uholaže, kraj jedne stonoge i tri kambrijske gluposti u savršenom stanju. Pojeo ih je jednu po jednu, vratio kamen na mjesto i, uočivši u tom času frapantnu sličnost s ostrigom, izvadio je iz džepa nožić i, kleknuvši, pokušao je otvoriti.
Nakon besplodnih napora, uspio je kraj nožića ugurati u jednu pukotinu napola začepljenu zemljom i mahovinom, snažno pritisnuo, i nožić se slomio. Uzeo je drugi. Obeshrabren, kamen se predao. Oprezno je odgurnuo poklopac u stranu i zagledao se. Na podlozi od finog pijeska ležala je Noemina fotografija uokvirena rezbarenim drvetom, pod staklom blago obojenim bojom ruže. Stavio je ružu u rupicu na svom reveru i uzeo portret a zatim ga vratio na pijesak.
Noemi je pokrenula usne, a on je razbio staklo da joj čuje riječi. Rekao joj je i koliko je voli.
Dan je počinjao. To će im biti posljednji sat. Jedna je ptica izašla iz svoga gnijezda, stresla jednu po jednu grančicu od kojih se sastojalo gnijezdo, kihnula, rastegnula se, odletjela, vratila se s doručkom, ali Vjerana više nije bilo.
Ptica je pojela obje porcije. Bilo joj je zlo cijelo prijepodne.
IV
Noemi je čitala u svojoj sobi. Upravo su joj donijeli doručak: pitu od lješnjaka i jastoga u majonezi. Pazila je na jetru, jer je bila osjetljiva.
Knjiga je pričala život vrlo svete Elizabete mađarske, autora g. Vikomta de Montalamberta, i Noemi je puno plakala jer je bila na smrti srčanog i mladog Jurandića, supruga hrabre Elizabete. Srce joj je pjevalo, i zato je zatvorila knjigu i umjesto nje uzela Tri čovjeka u čamcu, ali se odjednom sjetila ozbiljnih stvari i prestala čitati jer joj je valjalo ustati da potraži neko odgovarajuće djelo, a na noćnom joj je stoliću još preostao samo telefonski imenik.
Da si opusti duh, napravila je nekoliko pokreta finske gimnastike koja se provodi bez micanja, ležeći, i sastoji se od napinjanja i zatim otpuštanja određenih pomno odabranih mišićnih skupina.
Ustala je, obukla se u platnenu haljinu veselih boja, uspela se uz tri stepenice i s visine od pedeset centimetara pala u susjednu sobu, koja je bila u istoj ravnini s njenom. Pri tome je dobila lagano iščašenje, i otišla je u kupaonicu da si stavi zavoj na gležanj. Zatim je sjela pred zrcalo i zagladila svoju tamnoriđu kosu. Nasmiješila se svome odrazu, ali bol iz gležnja pak njemu nije dopuštala da joj uzvrati osmijeh, i, potresena, Noemi je počela plakati; njen odraz se hrabro natjerao da joj se osmjehne da joj vrati mir, i sve je opet došlo u red, koji je već bio prilično popunjen.
V
Vjeran je počeo pripremati prijam za svoje prijatelje. Tamo neće biti roditelja: njihova je blizina ponekad kompatibilna sa slobodom, ali baš je to vrst roditelja koji sami od sebe odluče otići u kino kako bi mladima ostavili slobodno polje. Vjeran nije planirao nikakvu orgiju, no svejedno je ćudoređe zahtijevalo određena verbalna ograničenja u izražavanju osjećaja pred starijim osobama, a Vjeran je u najmanju ruku namjeravao svojim prijateljima oslikati obilje njegove presretnosti kroz frazeološke bakanalije od kojih su ga unaprijed prolazili trnci.
Blagovaonica, dugačka i visoka prostorija, pružala je udoban prostor za objed. Fotografije luksuznih grobova, makete Vjeranovih projekata, razveseljavale su sivu notu starog kamenja zida. Malo namještaja: dugački, niski buffet od tužne breze podupirao je dva kandelabra od srebra ukrašena crvenim svijećama. Stol od podjednakog drva, stolci isto od breze ali malo tamnije, skoro crne, kakva se nađe u Africi i koju tamo nazivaju imenom koje bi, doslovno prevedeno, bilo ebanovina, i ukrašeni crvenom kožom. Vjeran će sjesti leđima okrenut prozoru.
Jedino su nezgodne bile tapete s narančastim narančama na prusko plavoj pozadini, i Vjeran je dohvatio telefon i telefonirao da ih dođu promijeniti. Htio je prusko plave naranče na narančastoj pozadini. Nakon malo razmišljanja, zaključio je da ravnomjerno prošarane bež tapete isto ne bi bile loše, a soboslikar je dodao i crte, naizmjenično boje slonovače i krembijele, sa živahno crvenim rubom usklađenim s kožom na stolcima, a fotografije grobova zamijenio je portretima Noemi, koje je uz suučesnički osmijeh izvukao iz svoga složivog stola za lijepljenje.
VI
Ujutro, Noemi je do kasna ljenčarila u svome krevetu. Nije bila posve neaktivna: uzela je svoje pletivo. U košari od lakirane vrbine šibe imala je tri velika klupka bijele angora vune, ijedno obične crvene vune. Dovršavala je gornji dio prednjice: još četrnaest redova. Cijela je prednjica bila od bijele angore i već je kroz dva reda imala jednu crvenu vodoravnu prugu, pa onda dva nova reda bijelog, a kroz deset je redova mislila u žakar bodu isplesti ime svoga zaručnika; bit će u crvenom, na podlozi od bijele angore čije će ga dlačice napola sakriti pa će mu biti fino toplo. Da si pojednostavi, pisala je runama, pa je bilo dovoljno kroz deset redova brojati osam krivih očica u bijelom i dvije prave u crvenom. Bit će to jako lijep džemper.
Popodne je namjeravala ići u kino s prijateljicom, vidjeti posljednji film Manfreda Mrkvaca i cure koja u filmu nosi pulover točno kao onaj kojeg je ona upravo plela.
Trebale su se sastati u Zelenoj ptici u pola pet, da ne propuste početak filma, a da ipak stignu nakon filmskih novosti koje su taj tjedan već vidjele devetnaest puta.
VII
Tog istog jutra, Peter, jedan od Vjeranovih uzvanika, brižljivo se obrijao i stavio čistu košulju prije nego stoje krenuo na posao; bio je inženjer u jednoj oguglaloj tvornici. Čekao je da ga nazove Major, da mu kaže Vjeranovu adresu, i da se, prema potrebi, nađu prije večere tako da idu zajedno.
No, Major je u četrnaest i dvadeset izašao iz svog charter aviona, ostavio svoj prazan kovčeg u garderobi, i ponio kovčeg jednog drugog čovjeka iz istog reda da si nadoknadi taj gubitak, glasnim krikom je dozvao taksi, pokazao vozaču da ima mrlju na nosu, sišao u metro, zauzeo ga, izašao u petnaest sati na željenoj stanici, i pješice došao do Zlatne kupe i ulaza u svoj hotel u Ulici Lavljeg srca.
Izašao je odatle pola sata kasnije, ostavivši posluzi na brigu da razmrsi užasavajući nered postignut u tom rekordnom vremenu. Presvukao je odijelo, zamahnuo otmjenim štapom od svijetle krljušti, a stakleno mu je oko sjajilo poput svjetionika, posve osljepljujući rijetke osobe koje bi počastio pogledom.
Ušao je ujedan kafić, okretom štapa odrubio glavu nevinoj mušteriji, prekinuo konobarove proteste velikom napojnicom koju mu je ugurao u usta da ih zapuši, i zaključao se s dva okreta ključa u telefonsku kabinu čiji je pod popustio pod njegovom težinom nakon defektnog poteza po brojčaniku.
Major se tako našao u podrumu kafića, tom prilikom si prisvojio nekoliko odabranih boca koje je rasporedio po raznim džepovima, popeo se stubištem, izašao držeći se posve prirodno, i potražio neku solidniju ustanovu.
Pronašao ju je, smjestio se, stavio žeton u prorez i nazvao Petera.
VIII
Uz asistenciju Petera Gnaa, Laurent je operirao svoj četvrti hiperion jajnika toga dana. Spremao se prijeći na fiksiranje. Pacijent je ležao na ležaju od poniklanih cijevi, nekoj vrsti štafelaja u obliku slova A; njegova je kralježnica ležala na poprečnici slova, glava i noge visjele su mu s jedne i druge strane uzdužnih osnova slova A. Trbuh mu je bio napet poput grane. Bol takvog položaja omogućavala mu je da zaboravi okrutna probadanja koja je izazivao hiperion. Veliki bijeli reflektor bacao je oštru svjetlost na operacijsku dvoranu, a hiperion se nejasno gibao pod kožom. Svjetlo mu je smetalo.
- Evipan! - reče Laurent.
Peter Gna pripremio je injekciju, protrljao bolesnikovu otvorenu venu kuglicom vate natopljene alkoholom, i zabio iglu u plavičastu, konopljastu venu koja je prasnula uz sitan, vlažan zvuk. Potražio je neko drugo mjesto i, ne našavši ga, živahnim potezom zabio zašiljeni vrh pod meko pazuho. Srebrna je tekućina polako silazila pod pritiskom potisnika, dok se pod desnim pacijentovim okom stvarala mala, šiljasta nateklina.
- Brojite do deset - naredi Laurent ovom posljednjem.
Bolesnik se zaustavio na šest.
- Čudno! - reče Peter Gna. - Obično ne zaspu ispod dvadeset sekundi...
- Nisam zaspao - zanjače bolesnik - ne znam dalje brojati ...
I odjednom je zaspao na ležaju. Njegova je kralježnica izgubila podršku napetosti živaca uzrokovane stanjem budnosti, odjednom se svinula i zadobila zašiljeni profil konstrukcije od cijevi.
- Vidiš ga? - upita Laurent tiho.
- Da! - šapne Peter Gna.
Ozbiljno uzrujan, hiperion je pokušavao pobjeći pred svjetlom reflektora.
- Iglu! - zatraži Laurent.
Peter mu je doda. Bila je to velika igra od plavičastog čelika opremljena poniklanom ručkom.
Laurent je brižljivo nanišanio i spustio čeličnu iglu u nabranu masu koja se prestala micati pod kožom. Pritisnuo je cijelom težinom. Trenutak kasnije, opustio se.
- Sređeno je - reče - može se operirati. Požurimo se, večeras u sedam imam dogovor s prijateljem.
IX
Vjeran je Petera i Majora primio u predsoblju čija je vrata sluškinja upravo otvorila.
- Laurent nije s vama? - upitao je stežući im ruku.
- Trebao bi doći sa svoje strane - odgovori Peter. - Predstavljam ti Majora.
- Drago mi je - reče Vjeran. - Uostalom, niste zakasnili. Pozvao sam Laurenta u sedam sati, a sad je tek šest i petnaest. Moći ćemo malo popričati.
- Ljubazno što nas nastojite opustiti - reče Major. - Mogli bismo pričekati na odmorištu ...
Vjeran je to shvatio kao dobar vic i zato se zahrhotao. Druga dvojica su mu pružila vokalnu pratnju, i sve je završilo u akordu povećane kvinte.
- Idemo u dnevnu sobu - predloži Vjeran.
Tako su i učinili. Tapete na zidovima predstavljale su zelene naranče na Ijubičasto-crvenoj podlozi. Mali bar, naslonjač, jedan stol, i kožni naslonjači.
- Sok od grožđa? - upita Vjeran.
- Meni fermentiran i destiliran - precizira Major. - To se ponekad zove konjak, a koji puta i armanjak, ovisno od kraja.
- Puno ste putovali - reče Vjeran s divljenjem.
- Vidio ... - reče Major.
Druga dvojica sjedila su na kauču s čašama u ruci. Major je vladao iz dubina naslonjača punjenog finim paperjem.
- ... sam oceane i mora, novi svijet, i stari svijet, prvo novi, iz gusta, a stari u svoje vrijeme, kako se i pristoji. Posjetio sam džepove lijepog broja svojih sugrađana, spalio sam pločnike gradova koji su se hvalili nezapaljivošću, na asfaltu prijestolnica zvonio sam pozlaćenim okrajcima čikova koje sam nehajno bacao, umotan u neki mekinmoš ruzunjske proizvodnje, i uvijek svjestan čudesa koja ću sutradan otkriti.
- Jeste li vidjeli i groblja? - upita Vjeran.
- Punio sam ih! - reče Major hladno. - Mogao bih vam opisati jarke crvene zemlje na Otocima Pod Vjetrom, gdje domoroci pokapaju svoje mrtve umotane u pokrove od žemljovca, u noći mladog mjeseca. Tahitićani, prsima okrenuti vjetru, zapijevaju melodiozne riječi Pjesni Predaka:
O ari me na Oara meni Tatapi oja Tatapi Arhuu Arhuu O ari Mena Tatapu ...
a ima još puno drugih riječi koje vam neću reći jer ste, pretpostavljam, kršćanin. A onda vrač Otoka zapali konciznu voštanu svijeću, naginjući se prema zviježđu noći...
- A da li - upita Vjeran - stavljaju kamenje na grobove?
- Tone kamenja - umiri ga Major. Izrezbarenog? - upita Vjeran.
- Sasvim izrezbarenog - reče Major. Kako izrezbarenog?
- U oblik kamena! - završi Major, pa nastavi: - Hoćemo li uskoro večerati?
- Ovaj ... - reče Vjeran - ... možda bismo trebali pričekati Laurenta ...
Onda mu telefonirajte neka se požuri! reče Major.
- Ovaj ... Da ... - reče Vjeran. - ... Idem.
Ustao je i otišao u radnu sobu svoga oca. Major je to iskoristio da isproba razna pića koja je našao u baru, i sjeo je tek kad se Vjeran vratio.
-Dakle...
- Ne može odmah doći - objasni Vjeran. - Baš mu je stigla žena sa šljivama na oba oka i zarezanim skalpom. To joj je muž napravio ...
- Pa zar mu nije mogla uzvratiti? - predloži Major.
- Znate li što je rekla Laurentu? ... Rekla mu je: "Ne bih mogla pred klinkom ... to bi loše djelovalo na nju ..."
- Te žene iz naroda su ponekad tako kreposne! - uzdahne Major.
Štucnuo je i pripisao to svome oku nepristojnom spretnošću.
- Da - reče Vjeran - Ta je žena dobro postupila. Laurent misli da će završiti za četvrt sata.
Tim bolje - reče Major. - Dakle, na Grenlandu ...
X
Držeći prijateljicu pod ruku, Noemi je izašla iz kina Carskoga Heinzla, gdje je Manfred Mrkvac upravo podlegao nesmiljenim udarcima bande okrutnih mučitelja znatno starijih od njega. Oči su joj bile pune suza a iščašenje ju je malo boljelo. Večer je brzo stizala, a kišni je zrak stvarao aureole oko kugli električnih svjetiljki. Bilo je prilično auta i teških vozila s mehaničkom vučom, namijenjenih prijevozu inertnog tereta.
XI
- I... - završio je Major - daleko od toga da čuva mrtvace u savršenom stanju, valja zamijetiti da ih polarni led zamrzava u potpunosti, do te mjere da postanu tvrdi kao meso izvađeno iz ledenice u koju, međutim, ne ulazi ni malo leda. Vama ću ostaviti da razjasnite tu anomaliju.
- Klešu li Eskimi komade leda koje stavljaju na grobove? - upita Vjeran.
- Ne - reče Major - iz jednostavnog razloga što su grobovi u šupljini: izvadi se komad leda, spusti se mušteriju unutra, i preko se nasipa malo vode, ali ne sve do ruba.
- Zamisli? A zašto? - upita Vjeran.
- To se - reče Major - može objasniti fizikom: voda koju sipaju dolazi iz komada leda koji su prethodno izvadili, a svatko zna da led gubi volumen kad se otopi.
- Ali - ustrajao je Vjeran - kad se nakon toga ponovno zamrzne.
- Da - reče Major - ali zaboravljate pingvine ...
- Ah! - reče Vjeran bez razumijevanja ...
- Oni su uvijek žedni! - reče Major. - A nisu ni jedini - doda diskretno, pogledavajući svoju čašu.
Vjeran je dopunio Majorovu čašu, i ovaj nastavi: - Telefoniraj Laurentu, stari moj Petre, dosad je sigurno završio ...
Peter je nestao u radnoj sobi, i odande su se čuli odjeci njegova insistiranja.
- Ne može doći - reče.
- Još uvijek ona ženica? - gnjavio je Major.
- Ne, njezin muž. Slomljena dva rebra, ulubljeni nos i fraktura grla na fernuru.
- Sva sreća da joj je neugodno pred djetetom - uzdahne Major. - Ali recite mi - nastavi, okrećući se prema Vjeranu - vi se dakle sutra ženite?
- Da! - reče Vjeran. - U općini...
- I kakva vam je zaručnica?
- Lijepa je ... - reče Vjeran. - Ima obraze glatke kao uglačani porfirij, oči su joj kao veliki crni biseri, kosa crvena i kovrčava i podignuta u krunu, grudi kao od mramora, i djeluje kao da je od ostatka svijeta dijeli mala ograda od kovanog željeza.
- Sugestivno! - divio se Major, dok mu je drhtaj prolazio kroz hrptenjaču.
XII
Noemi je doista bila lijepa, čak i nakon što ju je kamion bacio na pločnik. Glava joj je zvonila a zubi se grubo sudarali. Njena prijateljica je počela plakati. Hitna pomoć nije odmah stigla, a najbliža bolnica bila je za ubogare.
Pa su je ponijeli na nosilima. Po hodnicima su prolazile bolničarke, praznile vjedra puna mandula ili slijepih crijeva koje su asistenti kirurga odlagali pred vrata operacijskih dvorana. Dvije sestre igrale su se velikim balonom kisika s crvenim i žutim prugama. Na nosilima, Noemi je još uvijek imala lijepe, fino porubljene, crvene usne, crvenu kovrčavu kosu, ravan nos, ali oči su joj bile zatvorene.
XIII
- Pa ipak - reče Major - ovog puta mu recite da dođe brzo, ili ja idem.
- Da - reče Vjeran. - Inzistirat ću. Već je dosadan s tim svojim bolesnicima ...
- Ali ne mogu - reče Laurent. - ... baš su dovezli neku djevojku koju je pregazio kamion ...
- Svejedno dođi - reče Vjeran. - Neka se netko drugi pobrine za nju.
- Slušaj - reče Laurent - Neugodno mi je ... A još je i zgodna ...
- Gadiš mi se - reče Vjeran. - Takve riječi su ispod tvoje razine. Molim te, daj se potrudi.
- Dobro - reče Laurent - ali ako je onaj magarac Duval zariba, ti ćeš biti kriv.
- Za stol! ... Za stol! ... - revao je Major.
XIV
I, naravno, operacija je uspjela, ali ne za Noemi, koja je umrla, i, budući da više nije bilo mjesta za odlaganje mrtvih tijela, smjesta su obavijestili njene roditelje koji su je odmah odveli kući. Već je bila umotana u plahtu jer je bilo bolno gledati rezultate posla kakav je zahtijevala fraktura lubanje, ali su im dali njenu kosu. Morali su joj je odrezati jer je bila jako dugačka.