prevela: Marijana Nikolić
(iz knjige Cantilenes en gale, Union generale,Paris,1970)
ŽIVOT ZUBU NALIKUJE
Život zubu nalikuje:
Tko da na njeg i pomisli
Dokle.žvakat' vas veseli!
Zub se pak najednom kvari
Boli, trne, muči, gnjavi
Valja vam ga njegovati
Brigom, lijekom uzdržati
No za posve ozdraviti –
Život valja iščupati!
MOJA SESTRA
(Majci Pouche)
Za četnaesti rođendan poželih
Sestricu godina istih.
Stigla je u bijeloj korpi
S ružom u grudima.
Odrezao sam čvor svilene marame
Koja ju je zarobljenom držala.
I dao poštaru deset dinara.
Oči su joj bile poput metlica
Usta u obliku remulade
Jedno oko k'o bedrena kost, a držanje kobile.
Bila je prekrasna.
Puno volim lijepe djevojke,
Uzimam ih u naručje
Njuškam, diram
Stišćem i koristim
Bio sam zadovoljan što imam sestru.
Ali bilo mi je žao mojih deset dinara.
9. veljače 1948
DELIGNY
Treba reći, žalosno al' istinito
Lijepe gole žene nikad nisu
i lijepe obučene.
Naravno ima iznimaka:
Kao prvo, moja žena. Vaša takoder,
Ukoliko ste vi napisali ove stihove
Ali ja u to ne vjerujem: vi lažete
k'o što ja dišem
PAUCI
za Odettu Bost
U kuće u kojima umiru djeca
Ulaze vrlo stari ljudi
I sjedaju u predsoblje.
Među crnim koljenima drže štapove
I slušaju klimajući glavama.
Svaki put kad neko dijete zakašlje
Rukama se hvataju za srce
I prave velike žute pauke.
A kašalj se para o rubove namještaja,
Uzdiže i mlitav kao kakav blijedi leptir
Lomi o teški strop.
Isprazno se smiješe,
Dječji kašalj prestaje,
A veliki žuti pauci
Odmaraju se uzdrhtali na uglačanim drškama
štapova od zimzelena medu krutim koljenima.
A kad dijete umre
Dižu se i odlaze na drugo neko mjesto...
HOČU ŽIVOT U OBLIKU RIBLJE KOSTI
Hoću život u obliku riblje kosti
Na plavom tanjuru.
Hoću život u obliku nečega, ustvari,
U obliku stvarne neke stvari
Hoću život u obliku pijeska u rukama
U obliku zelenoga kruha, ili vrča...
U obliku trampampana
Dimnjačara ili jorgovana
Zemlje pune šljunka i kamenja
Divljega fizera, poludjelog perja
Hoću život u obliku tebe,
I imam ga, al'mi nije dosta
Ja nikada nisam zadovoljan.
5, prosinca 1952
UMRIJET ČU OD RAKA KRALJEŽNICE
Umrijet ću od raka kralježnice
Desit će se to jedne strašne večeri
Vedre, tople, mirisne i čulne
Umrijet ću od truljenja
Nekih slabo poznatih stanica
Umrijet ću kad divovski štakor iskoči iz ogromne jame
I odgrize mi nogu
Umrijet ću od stotinu posjekotina
Nebo će se srušiti na mene
Ono se slama poput teškog okna
Umrijet ću od eksplozije glasova
Koja će mi parati uši
Umrijet ću od muklih rana
Koje će mi u dva ujutro zadati
Neodlučne i ćelave ubojice
Umrijet ću, i ne primijetiti
Da umirem, umrijet ću
Zatrpan kilometarskim razvalinama
Suhog urušenog pamuka
Umrijet ću, udaviti se u ulju otpadnih voda
Zgnječit će me noge ravnodušnih životinja
One zdušne potom će me umoriti
Golog ili odjevenog u crveno platno
ili vezanog u vreću s britvama
Možda ću umrijeti a da ne stavim
Lak za nokte na nožne prste
I s rukama punim suza
I s rukama punim suza
Umrijet ću kad mi odrežu
Kapke na poludjelom suncu
Kada mi budu polako
Na uho šaptali pakosti
Umrijet ću kada budem vidio kako muče djecu
I začuđene, blijede ljude
Umrijet ću kad me živog
Izglođu crvi, umrijet ću
Pod vodopadom, zavezanih ruku
Umrijet ću, spalit će me jedan tužni požar
Umrijet ću malo, puno,
Znatiželjnik bez strasti,
I onda, kad sve bude gotovo,
Umrijet ću.
DEZERTER
Gospodine Predsjedniče,
pišem Vam ovo pismo
možda ćete ga pročitati
ako nađete vremena.
Upravo sam primio
poziv za vojsku,
da krenem u rat
pre srijede uvečer.
Gospodine Predsjedniče,
neću otići
nisam na ovom svijetu
da ubijam jadne ljude.
Ne bih Vas htio naljutiti
ali Vam moram reći
donio sam odluku.
Dezertiraću.
Od kada sam rođen
vidio sam svog oca kako umire
vidio sam svoju braću kako odlaze
i svoju djecu u suzama.
Moja majka patila je toliko,
da sad leži u svom grobu
i smije se bombama
i smije se crvima.
Dok sam bio zatvorenik
oteli su moju ženu
oteli su moju dušu
i svu moju dragu prošlost.
Sutra rano izjutra
Zalupiću vrata
za tim mrtvim godinama
i krenuću na put.
Skitaću uzduž i popreko
putevima Francuske
od Bretagne do Provance
i vikaću ljudima:
Odbijte da se odazovete
Odbijte da učinite to
Ne idite u rat.
Odbijte da idete.
Ako se krv mora proliti
prolijte svoju vlastitu,
vi ste dobri apostol,
gospodine Predsjedniče.
Ako pošaljete potjeru za mnom
upozorite svoju policiju
da ću biti nenaoružan
i da mogu da pucati.
Umrijet ću.
(iz knjige Cantilenes en gale, Union generale,Paris,1970)
ŽIVOT ZUBU NALIKUJE
Život zubu nalikuje:
Tko da na njeg i pomisli
Dokle.žvakat' vas veseli!
Zub se pak najednom kvari
Boli, trne, muči, gnjavi
Valja vam ga njegovati
Brigom, lijekom uzdržati
No za posve ozdraviti –
Život valja iščupati!
MOJA SESTRA
(Majci Pouche)
Za četnaesti rođendan poželih
Sestricu godina istih.
Stigla je u bijeloj korpi
S ružom u grudima.
Odrezao sam čvor svilene marame
Koja ju je zarobljenom držala.
I dao poštaru deset dinara.
Oči su joj bile poput metlica
Usta u obliku remulade
Jedno oko k'o bedrena kost, a držanje kobile.
Bila je prekrasna.
Puno volim lijepe djevojke,
Uzimam ih u naručje
Njuškam, diram
Stišćem i koristim
Bio sam zadovoljan što imam sestru.
Ali bilo mi je žao mojih deset dinara.
9. veljače 1948
DELIGNY
Treba reći, žalosno al' istinito
Lijepe gole žene nikad nisu
i lijepe obučene.
Naravno ima iznimaka:
Kao prvo, moja žena. Vaša takoder,
Ukoliko ste vi napisali ove stihove
Ali ja u to ne vjerujem: vi lažete
k'o što ja dišem
PAUCI
za Odettu Bost
U kuće u kojima umiru djeca
Ulaze vrlo stari ljudi
I sjedaju u predsoblje.
Među crnim koljenima drže štapove
I slušaju klimajući glavama.
Svaki put kad neko dijete zakašlje
Rukama se hvataju za srce
I prave velike žute pauke.
A kašalj se para o rubove namještaja,
Uzdiže i mlitav kao kakav blijedi leptir
Lomi o teški strop.
Isprazno se smiješe,
Dječji kašalj prestaje,
A veliki žuti pauci
Odmaraju se uzdrhtali na uglačanim drškama
štapova od zimzelena medu krutim koljenima.
A kad dijete umre
Dižu se i odlaze na drugo neko mjesto...
HOČU ŽIVOT U OBLIKU RIBLJE KOSTI
Hoću život u obliku riblje kosti
Na plavom tanjuru.
Hoću život u obliku nečega, ustvari,
U obliku stvarne neke stvari
Hoću život u obliku pijeska u rukama
U obliku zelenoga kruha, ili vrča...
U obliku trampampana
Dimnjačara ili jorgovana
Zemlje pune šljunka i kamenja
Divljega fizera, poludjelog perja
Hoću život u obliku tebe,
I imam ga, al'mi nije dosta
Ja nikada nisam zadovoljan.
5, prosinca 1952
UMRIJET ČU OD RAKA KRALJEŽNICE
Umrijet ću od raka kralježnice
Desit će se to jedne strašne večeri
Vedre, tople, mirisne i čulne
Umrijet ću od truljenja
Nekih slabo poznatih stanica
Umrijet ću kad divovski štakor iskoči iz ogromne jame
I odgrize mi nogu
Umrijet ću od stotinu posjekotina
Nebo će se srušiti na mene
Ono se slama poput teškog okna
Umrijet ću od eksplozije glasova
Koja će mi parati uši
Umrijet ću od muklih rana
Koje će mi u dva ujutro zadati
Neodlučne i ćelave ubojice
Umrijet ću, i ne primijetiti
Da umirem, umrijet ću
Zatrpan kilometarskim razvalinama
Suhog urušenog pamuka
Umrijet ću, udaviti se u ulju otpadnih voda
Zgnječit će me noge ravnodušnih životinja
One zdušne potom će me umoriti
Golog ili odjevenog u crveno platno
ili vezanog u vreću s britvama
Možda ću umrijeti a da ne stavim
Lak za nokte na nožne prste
I s rukama punim suza
I s rukama punim suza
Umrijet ću kad mi odrežu
Kapke na poludjelom suncu
Kada mi budu polako
Na uho šaptali pakosti
Umrijet ću kada budem vidio kako muče djecu
I začuđene, blijede ljude
Umrijet ću kad me živog
Izglođu crvi, umrijet ću
Pod vodopadom, zavezanih ruku
Umrijet ću, spalit će me jedan tužni požar
Umrijet ću malo, puno,
Znatiželjnik bez strasti,
I onda, kad sve bude gotovo,
Umrijet ću.
DEZERTER
Gospodine Predsjedniče,
pišem Vam ovo pismo
možda ćete ga pročitati
ako nađete vremena.
Upravo sam primio
poziv za vojsku,
da krenem u rat
pre srijede uvečer.
Gospodine Predsjedniče,
neću otići
nisam na ovom svijetu
da ubijam jadne ljude.
Ne bih Vas htio naljutiti
ali Vam moram reći
donio sam odluku.
Dezertiraću.
Od kada sam rođen
vidio sam svog oca kako umire
vidio sam svoju braću kako odlaze
i svoju djecu u suzama.
Moja majka patila je toliko,
da sad leži u svom grobu
i smije se bombama
i smije se crvima.
Dok sam bio zatvorenik
oteli su moju ženu
oteli su moju dušu
i svu moju dragu prošlost.
Sutra rano izjutra
Zalupiću vrata
za tim mrtvim godinama
i krenuću na put.
Skitaću uzduž i popreko
putevima Francuske
od Bretagne do Provance
i vikaću ljudima:
Odbijte da se odazovete
Odbijte da učinite to
Ne idite u rat.
Odbijte da idete.
Ako se krv mora proliti
prolijte svoju vlastitu,
vi ste dobri apostol,
gospodine Predsjedniče.
Ako pošaljete potjeru za mnom
upozorite svoju policiju
da ću biti nenaoružan
i da mogu da pucati.
Umrijet ću.