prevela: Milena Benini
I.
Lokomotiva je ispustila oštar krik. Tehničar je shvatio da je to kočnica previše steže i okrenuo ručicu u dobrom smjeru, dok je čovjek s bijelom kapom sa svoje strane zazviždao, da njegova bude zadnja. Vlak je polako kretao. Kolodvor je bio vlažan i smrknut i nije mu se sviđalo što mora ostati.
U odjeljku je bilo šestero ljudi, četiri muškarca i dvije žene. Petero njih izmjenjivalo je glasove, a šesti ne. Gledajući od prozora, na klupi preko puta i s lijeva na desno, bili su to Jacques, Raymond, Brice i jedna vrlo lijepa mlada plavokosa žena, Corinne. Preko puta nje bio je čovjek čije ime se nije znalo, Saturne Lamiel, a preko puta Raymonda još jedna žena, smeđokosa, ne baš jako lijepa, ali je pokazivala noge. Garamuche, tako se zvala.
- Vlak ponovno kreće - reče Jacques.
- Hladno je - reče Garamuche.
- Hoćemo kartati? - reče Jacques. Hoćemo vraga! - reče Brice.
- Niste baš pristojni - reče Corinne.
- A da sjednete između Raymonda i mene? - reče Jacques.
- Da, da - reče Raymond.
- Dobra ideja - reče Brice, koji nije baš bio pristojan.
- Bit će preko puta mene - reče Garamuche.
- Doći ću ja k vama - reče Brice.
- Ne mičite se - reče Ravmond.
- Pa dođite onda - reče Jacques.
- Dolazim - reče Corinne.
Svi su se odjednom digli i pomiješali se, i trebalo je krenuti od početka. Samo Saturne Lamiel nije promijenio mjesto, i dalje nije ništa govorio. Tako daje, gledajući od prozora, na drugoj klupi i s lijeva na desno, bio Brice, Garamuche, jedno prazno mjesto i Saturne Lamiel. Preko puta Saturna Lamiela, prazno mjesto. A onda Jacques, Corinne i Raymond.
- Ovako je bolje - reče Raymond.
Bacio je pogled na Saturna Lamiela, koji gaje uhvatio okom i namignuo, ali nije ništa rekao.
- Nije ništa gore - reče Brice, ali jedva. Garamuche si je popravila suknju. Polako su joj
provirile poniklane kopče kojima si je prič vršci vala čarape ... Pripazila je da se s jedne strane vidi isto toliko koliko i s druge.
- Ne sviđaju vam se moje noge? - rekla je Briceu.
- Slušajte - reče Corinne - ružno se ponašate. Takve se stvari ne pita.
- Vi ste krasni - reče Jacques Corinne. - Da vi imate njušku kao stoje njena, i vi biste pokazivali noge.
Pogledao je Saturna Lamiela, a on nije okrenuo glavu, već se usredotočio na nešto prilično daleko.
- A da se kartamo? - reče Raymond.
- Vrit! - reče Corinne. - To mi nije zabavno. Više volim pričati.
Nastao je trenutak nelagode, i svi su znali zašto. Brice je ispružio noge.
- Kad u ovom odjeljku ne bi bilo osoba koje ne žele odgovoriti kad im se obrati - reče on - ne bi u tome bilo ništa loše.
- Smećeko! - reče Garamuche. - Mene ste pogledali, ha, prije nego što ste to rekli! Zar vam ja možda ne odgovaram?
- Ne govori se o vama - reče Jacques.
On je imao smeđu kosu i plave oči, i lijep duboki glas. Bio je glatko izbrijan, ali koža na obrazima bila mu je plava kao leđa nekuhane girice.
- Ako Brice to meni zamjera - reče Raymond - možda bi to trebao otvoreno reći.
Po drugi je put pogledao Saturna Lamiela. Saturne Lamiel djelovao je zadubljen u svoje misli.
- Nekad davno - reče Corinne - znali su načine kako natjerati ljude da govore. Za vrijeme inkvizicije. Čitala sam o tome.
Vlak je sad išao brzo, ali je bez obzira na to svakih pola sekunde kotačima proizvodio isti odjek. Vani, noć je bila prljava, a pijesak stepe odsijavao je nekoliko zvijezda. S vremena na vrijeme, poneko bi drvo ispruženim granama ošamarilo veliki hladni led. - Kad stižemo? - reče Garamuche. Najranije sutra ujutro - reče Raymond.
- Imamo vremena za dosađivanje - reče Brice. Kad bi ljudi samo odgovarali - reče Jacques. To zbog mene govorite? - reče Corinne.
Ma ne! - reče Raymond. - Njemu zamjeramo!
Naglo su ušutjeli. Raymondov ispruženi prst pokazivao je na Saturna Lamiela. On se nije ni pomakao, ali ostalo četvero je poskočilo.
- Ima pravo - reče Brice. - Nema zabušavanja. Mora pričati.
- I vi idete u Khonostrov? - reče Jacques.
- Sviđa vam se putovanje? - reče Garamuche. Zauzela je prazno mjesto između sebe i Saturna,ostavivši Bricea samog kraj prozora. Pokret joj je razotkrio vrhove čarapa i ružičaste vezice njenih niklanih kopči. I malo kože bedara, osunčane i glatke kao po narudžbi.
- Igrate li karte? - reče Raymond.
- Jeste li kad čuli za inkviziciju? - reče Corinne.
Saturne Lamiel nije se pomakao, samo si je popravio zeleno-plavo karirani pokrivač koji je imao na nogama. Lice mu je bila mladenačko a kosa plava, brižljivo razdijeljena razdjeljkom u sredini, i padala je u jednakim kovrčama natrag na sljepoočnice.
- Smećeko! - reče Brice. - Provocira nas!
Riječi mu nisu odjekivale, prirodna pojava ako se uzme u obzir da se zidovi odjeljaka u vlakovima, s obzirom na svoj sastav, ponašaju kao neakustične tvari; a, uostalom, valja se sjetiti da i određena udaljenost od sedamnaest metara ulazi u igru.
Tišina je bila neugodna.
- A da se kartamo? - reče onda Raymond.
- Oh! Vi! I vaše karte! - reče Garamuche. Očito je željela privući pažnju.
- Pustite nas na miru! - reče Jacques.
- Pod inkvizicijom - reče Corinne - palili su im stopala da ih natjeraju da govore. I vadili su im nokte, ili kopali oči. I...
- Dobro - reče Brice. - To nam je već dosta posla! Svi su zajedno ustali, osim Saturna Lamiela. Vlak je ušao u tunel uz glasan promukli urlik i buku zavitlanog šljunka.
Kad je opet izašao iz tunela, Corinne i Garamuche bile su kraj prozora, jedna preko puta druge. Kraj Saturna Lamiela sjedio je Raymond. Između njega i Corinne bilo je jedno prazno mjesto. Preko puta Saturna, bili su Jacques, Brice i jedno prazno mjesto, pa onda Garamuche.
Na Briceovim koljenima vidio se mali, posve novi kovčeg od žute kože, s niklanim prstenovima koji su držali dršku, i inicijalima nekog drugog tko se također zvao Brice ali tko je u prezimenu imao dva P.
- Idete u Khonostrov? - reče Jacques. Obraćao se izravno Saturnu Lamielu. On je imao sklopljene oči i disao je blago, da se ne probudi.
Raymond si je vratio naočale na mjesto. Bio je to visok i snažan čovjek, s krupnim naočalama i razdjeljkom sa strane, pomalo neuredne kose.
- Što da napravimo? - reče on.
- Nožni prsti - reče Brice.
Otvorio je svoj kovčežić od žute kože.
- Trebalo bi mu skinuti cipele - predloži Corinne.
- Više bih voljela da mu priuštimo kinesku metodu - reče Garamuche.
Zašutjela je i pocrvenjela jer su je svi bijesno pogledali.
- Ne počinjite opet! - reče Jacques.
- Za boga miloga! Gadura! - reče Brice.
- Pretjerujete - reče Corinne.
- Kakva je to kineska metoda? - upita Raymond. Ovog puta, nastala je zbilja mrtva tišina, naročito zato što je vlak tog časa prelazio preko dijela pruge od kaučuka, koji su upravo izgradili između Considerme-trova i Smogogoletsa.
To je probudilo Saturna Lamiela. Njegove lijepe oči boje lješnjaka odjednom su se otvorile i podigao je škotski pokrivač koji mu je klizio s koljena. A onda je ponovno zatvorio oči i činilo se daje opet zaspao.
Raymond se okrenuo na drugu stranu, uz snažnu buku kočnica, i nije ustrajao. Garamuche je mrmljala u svom kutu i pogledala ima li svoj ruž za usne, i hitro ga je nekoliko puta zaredom izvukla i uvukla, da objasni Raymondu. On je još više pocrvenio.
Brice i Jacques su se nagnuli nad mali kovčeg, a Corinne je s gađenjem gledala Garamuche.
- Stopala - reče Jacques. - Skinite mu cipele predložio je Raymondu.
A ovaj, sav sretan što može biti od koristi, klekne kraj Saturna Lamiela i pokuša mu razvezati žnirance cipela, koji su siktali i svijali se u svim smjerovima vidjevši ga kako prilazi. Kad nije uspio, Raymond je pljunuo na njih poput bijesne mačke.
- Dajte - reče Brice. - Zadržavate nas.
- Trudim se koliko mogu - reče Raymond. - Ali ne može ih se razvezati.
- Držite - reče Brice.
Pružio je Raymondu blještava mala kliješta za rezanje. Raymond je razrezao kožu cipela oko vezica, tako da ih ne ošteti, a nakon operacije si ih je omotao oko prstiju.
- Dobro je - reče Brice. - Sad mu još samo treba skinuti cipele.
Za to se pobrinuo Jacques. Saturne Lamiel još je uvijek spavao. Jacques stavi cipele u mrežu.
- A da mu ostavite čarape? - predloži Corinne. -To će zadržati toplinu, i uprljati ranu. Kasnije se možda i inficira.
- Dobra ideja - reče Jacques.
- Štima! - reče Brice.
Raymond je opet sjeo kraj Saturna i igrao se njegovim žnirancima.
Brice je iz žutog kovčega izvadio lijepu minijaturnu lemilicu i bočicu, i nasipao benzin u šupljinu. Jacques je zapalio šibicu i njome benzin. Podigao se lijep žuto-plavi zadimljeni plamen i spalio Briceove obrve, a on je počeo psovati.
Saturne Lamiel u tom je trenutku otvorio oči, ali ih je odmah isto tako i zatvorio. Njegove lijepe, duguljaste, njegovane ruke ležale su na škotskom prekrivaču, prekrižene tako komplicirano daje Raymonda zaboljela glava u pet minuta koliko je to pokušavao shvatiti.
Corinne je otvorila torbicu i uzela svoj češalj. Počešljala se pred staklom, jer joj je tamna pozadina noći omogućavala da se vidi. Vani, vjetar je glasno zviždao, a vukovi su galopirali da se zagriju. Vlak je prestigao putnika koji je posljednjim snagama okretao pedale po pijesku. Briskipotolsk nije bio daleko. Stepa se tako nastavljala sve do Cornopoutchika, dvije i pol vrste od Brantchotcharnovnije. U principu, nitko nije mogao izgovoriti imena tih gradova, pa je ljudima prešlo u naviku da ih zovu Urgrad, Građevina, Smrad i Svetostroj.
Lemilica je proradila uz brutalno pljuvanje, a Brice je podesio vrh da dobije kratak, plavi plamen. Dodao ju je Raymondu i spustio žuti kovčeg na tlo.
- Hoćemo još zadnji put probati? - predloži Raymond.
- Da - reče Jacques. Nagnuo se nad Saturna.
Idete do Khonostrova? Saturne otvori jedno oko i ponovno ga zatvori.
- Gad! - reče Brice bijesno.
Sad je on kleknuo pred Saturna i podigao mu jednu nogu, ne precizirajući koju.
- Ako prvo spalite nokte objasni Corinne to više boli, a i dulje traje dok zaraste.
- Dodajte mi lampu - reče Brice Raymondu. Raymond mu je pružio lemilicu i Brice je prošetao
plamen po vratima odjeljka da vidi grije li. Lak se počeo topiti i zasmrdilo je.
Saturnove su čarape još više smrdile dok su gorjele, po čemu je Garamuche prepoznala da se radi o čistoj vuni. Corinne nije gledala, uzela je knjigu. Raymond i Jacques su čekali. Od Saturnovih se stopala dizao dim, i silno cvrčanje i miris spaljenog kukuruza, a na pod su padale crne kapi. Saturnovo se stopalo skupljalo u vlažnoj ruci Bricea koji se mučio da ga zadrži. Corinne je napustila svoju knjigu i malo spustila staklo da rastjera miris.
- Stanite - reče Jacques. - Opet ćemo probati.
- Kartate li? - predloži ljubazno Raymond okrenuvši se Saturnu.
Saturne se ponovno zavukao u kut odjeljka. Na ustima mu se vidjelo malo nelagode, a čelo mu se namreškalo. Uspio se nasmiješiti i jače zatvorio oči.
- Uzalud - reče Jacques. - Neće govoriti.
- Koji gad! - reče Brice.
- Neodgojen tip - reče Raymond. - Kad se u odjeljku vlaka nađe šestero ljudi, onda se razgovara.
- Zabavlja se - reče Garamuche.
- Pazite što pričate! - reče Brice. - Znamo što vi želite.
- Mogli biste pokušati s kliještima - primijeti u tom času Corinne.
Podigla je svoje lijepo lice, a kapci su joj zatreptali poput leptirskih krila.
- U pregibu ruku pronaći ćete zanimljive mete za napad.
- Da stanemo s lemilicom? - reče Brice.
- Ma ne, nastavite i s jednim i s drugim - reče Corinne - kud vam se žuri? Khonostrov je daleko.
- Na kraju će sigurno prepričati - reče Jacques.
- Smećeko! - reče Garamuche. - Svejedno je to jedan mulac.
Na ovalnom licu Saturna Lamiela ocrtao se prolazan osmijeh. Brice je ponovno dohvatio lemilicu i napao drugo stopalu točno u sredini, dok je Raymond kopao po kovčegu.
Plavi je plamen lemilice uspio prijeći Saturnovo stopalo točno u trenutku kad je Raymond pronašao živac. Jacques gaje ohrabrivao.
- Kasnije pokušajte na koljenu - predloži Corinne. Saturnovo su tijelo ispružili na jednoj klupi da im bude udobnije raditi.
Saturnovo je lice bilo posve blijedo, a oči mu se pod kapcima više nisu micale. U odjeljku je bio opak propuh jer je miris spaljenog mesa porastao do nepodnošljivosti, a Corinne se to nije sviđalo.
Brice je ugasio lemilicu. Sa Saturnovih stopala curila je crna sapa na okaljanu klupu.
- A da načas stanemo? - reče Jacques.
Nadlanicom sije obrisao čelo. Raymond sije rukom pokrio usta. Imao je potrebu zapjevati.
Saturnova desna šaka izgledala je poput eksplodirane smokve. S nje su visjeli komadići mesa i tetiva.
- Tvrd je - reče Raymond.
Poskočio je kad je vidio kako je Saturnova ruka sama od sebe pala natrag na klupu.
Svih petero nije moglo sjesti na drugu klupu, ali je Raymond izašao na hodnik nakon stoje iz žutog kovčega izvadio list brusnog papira i plovućca, da si izgladi noge. I tako, od prozora prema vratima, prepoznajemo Corinne, Garamuche, Jacquesa i Bricea.
- Koji mulac! - reče Jacques.
- Neće taj progovoriti - reče Garamuche.
- To ćemo još vidjeti! - reče Brice. Predložit ću vam nešto drugo - reče Corinne.
II.
Vlak je i dalje vozio po prostranoj stepi, susrećući kćeri prosjaka koje su se vraćale s podzemne tržnice u Goldzineu.
Već se uvelike razdanilo, i Corinne je promatrala krajolik, koji je to primijetio i stidljivo se sakrio u zečju rupu.
Saturnu Lamielu ostala je još samo jedna noga i jedna i pol ruka, ali, budući daje zaspao, nije se moglo razumno očekivati da progovori.
Prošli su Goldzine. Uskoro Khonostrov, za šest vrsta.
Brice, Jacques i Raymond bili su iscrpljeni, ali im se vjera još držala za tri zelene niti, po jedna za svakog.
U hodniku je odjeknuo teologalsko zvonce, a Saturne je poskočio. Brice je ispustio iglu, a Jacques se skoro opekao na električnu žicu koju je držao. Raymond je i dalje predano tražio točno mjesto jetre, ali Briceov katapult nije bio dovoljno precizan.
Saturne je otvorio kapke. Sjeo je vrlo teško, jer bez lijevog bedra izgleda nije mogao uhvatiti ravnotežu, i vratio karirani prekrivač na svoju otrcanu nogu. Cipele ostalih toptale su po stropu, a u svakom je kutku bilo krvi.
Pa onda Saturne odmahne svoju plavu kosu i lijepo im se osmjehne.
- Nisam baš brbljav, ha? - reče.
Baš u tom trenutku, vlak je ulazio u kolodvor u Khonostrovu. Tamo su svi sišli.
I.
Lokomotiva je ispustila oštar krik. Tehničar je shvatio da je to kočnica previše steže i okrenuo ručicu u dobrom smjeru, dok je čovjek s bijelom kapom sa svoje strane zazviždao, da njegova bude zadnja. Vlak je polako kretao. Kolodvor je bio vlažan i smrknut i nije mu se sviđalo što mora ostati.
U odjeljku je bilo šestero ljudi, četiri muškarca i dvije žene. Petero njih izmjenjivalo je glasove, a šesti ne. Gledajući od prozora, na klupi preko puta i s lijeva na desno, bili su to Jacques, Raymond, Brice i jedna vrlo lijepa mlada plavokosa žena, Corinne. Preko puta nje bio je čovjek čije ime se nije znalo, Saturne Lamiel, a preko puta Raymonda još jedna žena, smeđokosa, ne baš jako lijepa, ali je pokazivala noge. Garamuche, tako se zvala.
- Vlak ponovno kreće - reče Jacques.
- Hladno je - reče Garamuche.
- Hoćemo kartati? - reče Jacques. Hoćemo vraga! - reče Brice.
- Niste baš pristojni - reče Corinne.
- A da sjednete između Raymonda i mene? - reče Jacques.
- Da, da - reče Raymond.
- Dobra ideja - reče Brice, koji nije baš bio pristojan.
- Bit će preko puta mene - reče Garamuche.
- Doći ću ja k vama - reče Brice.
- Ne mičite se - reče Ravmond.
- Pa dođite onda - reče Jacques.
- Dolazim - reče Corinne.
Svi su se odjednom digli i pomiješali se, i trebalo je krenuti od početka. Samo Saturne Lamiel nije promijenio mjesto, i dalje nije ništa govorio. Tako daje, gledajući od prozora, na drugoj klupi i s lijeva na desno, bio Brice, Garamuche, jedno prazno mjesto i Saturne Lamiel. Preko puta Saturna Lamiela, prazno mjesto. A onda Jacques, Corinne i Raymond.
- Ovako je bolje - reče Raymond.
Bacio je pogled na Saturna Lamiela, koji gaje uhvatio okom i namignuo, ali nije ništa rekao.
- Nije ništa gore - reče Brice, ali jedva. Garamuche si je popravila suknju. Polako su joj
provirile poniklane kopče kojima si je prič vršci vala čarape ... Pripazila je da se s jedne strane vidi isto toliko koliko i s druge.
- Ne sviđaju vam se moje noge? - rekla je Briceu.
- Slušajte - reče Corinne - ružno se ponašate. Takve se stvari ne pita.
- Vi ste krasni - reče Jacques Corinne. - Da vi imate njušku kao stoje njena, i vi biste pokazivali noge.
Pogledao je Saturna Lamiela, a on nije okrenuo glavu, već se usredotočio na nešto prilično daleko.
- A da se kartamo? - reče Raymond.
- Vrit! - reče Corinne. - To mi nije zabavno. Više volim pričati.
Nastao je trenutak nelagode, i svi su znali zašto. Brice je ispružio noge.
- Kad u ovom odjeljku ne bi bilo osoba koje ne žele odgovoriti kad im se obrati - reče on - ne bi u tome bilo ništa loše.
- Smećeko! - reče Garamuche. - Mene ste pogledali, ha, prije nego što ste to rekli! Zar vam ja možda ne odgovaram?
- Ne govori se o vama - reče Jacques.
On je imao smeđu kosu i plave oči, i lijep duboki glas. Bio je glatko izbrijan, ali koža na obrazima bila mu je plava kao leđa nekuhane girice.
- Ako Brice to meni zamjera - reče Raymond - možda bi to trebao otvoreno reći.
Po drugi je put pogledao Saturna Lamiela. Saturne Lamiel djelovao je zadubljen u svoje misli.
- Nekad davno - reče Corinne - znali su načine kako natjerati ljude da govore. Za vrijeme inkvizicije. Čitala sam o tome.
Vlak je sad išao brzo, ali je bez obzira na to svakih pola sekunde kotačima proizvodio isti odjek. Vani, noć je bila prljava, a pijesak stepe odsijavao je nekoliko zvijezda. S vremena na vrijeme, poneko bi drvo ispruženim granama ošamarilo veliki hladni led. - Kad stižemo? - reče Garamuche. Najranije sutra ujutro - reče Raymond.
- Imamo vremena za dosađivanje - reče Brice. Kad bi ljudi samo odgovarali - reče Jacques. To zbog mene govorite? - reče Corinne.
Ma ne! - reče Raymond. - Njemu zamjeramo!
Naglo su ušutjeli. Raymondov ispruženi prst pokazivao je na Saturna Lamiela. On se nije ni pomakao, ali ostalo četvero je poskočilo.
- Ima pravo - reče Brice. - Nema zabušavanja. Mora pričati.
- I vi idete u Khonostrov? - reče Jacques.
- Sviđa vam se putovanje? - reče Garamuche. Zauzela je prazno mjesto između sebe i Saturna,ostavivši Bricea samog kraj prozora. Pokret joj je razotkrio vrhove čarapa i ružičaste vezice njenih niklanih kopči. I malo kože bedara, osunčane i glatke kao po narudžbi.
- Igrate li karte? - reče Raymond.
- Jeste li kad čuli za inkviziciju? - reče Corinne.
Saturne Lamiel nije se pomakao, samo si je popravio zeleno-plavo karirani pokrivač koji je imao na nogama. Lice mu je bila mladenačko a kosa plava, brižljivo razdijeljena razdjeljkom u sredini, i padala je u jednakim kovrčama natrag na sljepoočnice.
- Smećeko! - reče Brice. - Provocira nas!
Riječi mu nisu odjekivale, prirodna pojava ako se uzme u obzir da se zidovi odjeljaka u vlakovima, s obzirom na svoj sastav, ponašaju kao neakustične tvari; a, uostalom, valja se sjetiti da i određena udaljenost od sedamnaest metara ulazi u igru.
Tišina je bila neugodna.
- A da se kartamo? - reče onda Raymond.
- Oh! Vi! I vaše karte! - reče Garamuche. Očito je željela privući pažnju.
- Pustite nas na miru! - reče Jacques.
- Pod inkvizicijom - reče Corinne - palili su im stopala da ih natjeraju da govore. I vadili su im nokte, ili kopali oči. I...
- Dobro - reče Brice. - To nam je već dosta posla! Svi su zajedno ustali, osim Saturna Lamiela. Vlak je ušao u tunel uz glasan promukli urlik i buku zavitlanog šljunka.
Kad je opet izašao iz tunela, Corinne i Garamuche bile su kraj prozora, jedna preko puta druge. Kraj Saturna Lamiela sjedio je Raymond. Između njega i Corinne bilo je jedno prazno mjesto. Preko puta Saturna, bili su Jacques, Brice i jedno prazno mjesto, pa onda Garamuche.
Na Briceovim koljenima vidio se mali, posve novi kovčeg od žute kože, s niklanim prstenovima koji su držali dršku, i inicijalima nekog drugog tko se također zvao Brice ali tko je u prezimenu imao dva P.
- Idete u Khonostrov? - reče Jacques. Obraćao se izravno Saturnu Lamielu. On je imao sklopljene oči i disao je blago, da se ne probudi.
Raymond si je vratio naočale na mjesto. Bio je to visok i snažan čovjek, s krupnim naočalama i razdjeljkom sa strane, pomalo neuredne kose.
- Što da napravimo? - reče on.
- Nožni prsti - reče Brice.
Otvorio je svoj kovčežić od žute kože.
- Trebalo bi mu skinuti cipele - predloži Corinne.
- Više bih voljela da mu priuštimo kinesku metodu - reče Garamuche.
Zašutjela je i pocrvenjela jer su je svi bijesno pogledali.
- Ne počinjite opet! - reče Jacques.
- Za boga miloga! Gadura! - reče Brice.
- Pretjerujete - reče Corinne.
- Kakva je to kineska metoda? - upita Raymond. Ovog puta, nastala je zbilja mrtva tišina, naročito zato što je vlak tog časa prelazio preko dijela pruge od kaučuka, koji su upravo izgradili između Considerme-trova i Smogogoletsa.
To je probudilo Saturna Lamiela. Njegove lijepe oči boje lješnjaka odjednom su se otvorile i podigao je škotski pokrivač koji mu je klizio s koljena. A onda je ponovno zatvorio oči i činilo se daje opet zaspao.
Raymond se okrenuo na drugu stranu, uz snažnu buku kočnica, i nije ustrajao. Garamuche je mrmljala u svom kutu i pogledala ima li svoj ruž za usne, i hitro ga je nekoliko puta zaredom izvukla i uvukla, da objasni Raymondu. On je još više pocrvenio.
Brice i Jacques su se nagnuli nad mali kovčeg, a Corinne je s gađenjem gledala Garamuche.
- Stopala - reče Jacques. - Skinite mu cipele predložio je Raymondu.
A ovaj, sav sretan što može biti od koristi, klekne kraj Saturna Lamiela i pokuša mu razvezati žnirance cipela, koji su siktali i svijali se u svim smjerovima vidjevši ga kako prilazi. Kad nije uspio, Raymond je pljunuo na njih poput bijesne mačke.
- Dajte - reče Brice. - Zadržavate nas.
- Trudim se koliko mogu - reče Raymond. - Ali ne može ih se razvezati.
- Držite - reče Brice.
Pružio je Raymondu blještava mala kliješta za rezanje. Raymond je razrezao kožu cipela oko vezica, tako da ih ne ošteti, a nakon operacije si ih je omotao oko prstiju.
- Dobro je - reče Brice. - Sad mu još samo treba skinuti cipele.
Za to se pobrinuo Jacques. Saturne Lamiel još je uvijek spavao. Jacques stavi cipele u mrežu.
- A da mu ostavite čarape? - predloži Corinne. -To će zadržati toplinu, i uprljati ranu. Kasnije se možda i inficira.
- Dobra ideja - reče Jacques.
- Štima! - reče Brice.
Raymond je opet sjeo kraj Saturna i igrao se njegovim žnirancima.
Brice je iz žutog kovčega izvadio lijepu minijaturnu lemilicu i bočicu, i nasipao benzin u šupljinu. Jacques je zapalio šibicu i njome benzin. Podigao se lijep žuto-plavi zadimljeni plamen i spalio Briceove obrve, a on je počeo psovati.
Saturne Lamiel u tom je trenutku otvorio oči, ali ih je odmah isto tako i zatvorio. Njegove lijepe, duguljaste, njegovane ruke ležale su na škotskom prekrivaču, prekrižene tako komplicirano daje Raymonda zaboljela glava u pet minuta koliko je to pokušavao shvatiti.
Corinne je otvorila torbicu i uzela svoj češalj. Počešljala se pred staklom, jer joj je tamna pozadina noći omogućavala da se vidi. Vani, vjetar je glasno zviždao, a vukovi su galopirali da se zagriju. Vlak je prestigao putnika koji je posljednjim snagama okretao pedale po pijesku. Briskipotolsk nije bio daleko. Stepa se tako nastavljala sve do Cornopoutchika, dvije i pol vrste od Brantchotcharnovnije. U principu, nitko nije mogao izgovoriti imena tih gradova, pa je ljudima prešlo u naviku da ih zovu Urgrad, Građevina, Smrad i Svetostroj.
Lemilica je proradila uz brutalno pljuvanje, a Brice je podesio vrh da dobije kratak, plavi plamen. Dodao ju je Raymondu i spustio žuti kovčeg na tlo.
- Hoćemo još zadnji put probati? - predloži Raymond.
- Da - reče Jacques. Nagnuo se nad Saturna.
Idete do Khonostrova? Saturne otvori jedno oko i ponovno ga zatvori.
- Gad! - reče Brice bijesno.
Sad je on kleknuo pred Saturna i podigao mu jednu nogu, ne precizirajući koju.
- Ako prvo spalite nokte objasni Corinne to više boli, a i dulje traje dok zaraste.
- Dodajte mi lampu - reče Brice Raymondu. Raymond mu je pružio lemilicu i Brice je prošetao
plamen po vratima odjeljka da vidi grije li. Lak se počeo topiti i zasmrdilo je.
Saturnove su čarape još više smrdile dok su gorjele, po čemu je Garamuche prepoznala da se radi o čistoj vuni. Corinne nije gledala, uzela je knjigu. Raymond i Jacques su čekali. Od Saturnovih se stopala dizao dim, i silno cvrčanje i miris spaljenog kukuruza, a na pod su padale crne kapi. Saturnovo se stopalo skupljalo u vlažnoj ruci Bricea koji se mučio da ga zadrži. Corinne je napustila svoju knjigu i malo spustila staklo da rastjera miris.
- Stanite - reče Jacques. - Opet ćemo probati.
- Kartate li? - predloži ljubazno Raymond okrenuvši se Saturnu.
Saturne se ponovno zavukao u kut odjeljka. Na ustima mu se vidjelo malo nelagode, a čelo mu se namreškalo. Uspio se nasmiješiti i jače zatvorio oči.
- Uzalud - reče Jacques. - Neće govoriti.
- Koji gad! - reče Brice.
- Neodgojen tip - reče Raymond. - Kad se u odjeljku vlaka nađe šestero ljudi, onda se razgovara.
- Zabavlja se - reče Garamuche.
- Pazite što pričate! - reče Brice. - Znamo što vi želite.
- Mogli biste pokušati s kliještima - primijeti u tom času Corinne.
Podigla je svoje lijepo lice, a kapci su joj zatreptali poput leptirskih krila.
- U pregibu ruku pronaći ćete zanimljive mete za napad.
- Da stanemo s lemilicom? - reče Brice.
- Ma ne, nastavite i s jednim i s drugim - reče Corinne - kud vam se žuri? Khonostrov je daleko.
- Na kraju će sigurno prepričati - reče Jacques.
- Smećeko! - reče Garamuche. - Svejedno je to jedan mulac.
Na ovalnom licu Saturna Lamiela ocrtao se prolazan osmijeh. Brice je ponovno dohvatio lemilicu i napao drugo stopalu točno u sredini, dok je Raymond kopao po kovčegu.
Plavi je plamen lemilice uspio prijeći Saturnovo stopalo točno u trenutku kad je Raymond pronašao živac. Jacques gaje ohrabrivao.
- Kasnije pokušajte na koljenu - predloži Corinne. Saturnovo su tijelo ispružili na jednoj klupi da im bude udobnije raditi.
Saturnovo je lice bilo posve blijedo, a oči mu se pod kapcima više nisu micale. U odjeljku je bio opak propuh jer je miris spaljenog mesa porastao do nepodnošljivosti, a Corinne se to nije sviđalo.
Brice je ugasio lemilicu. Sa Saturnovih stopala curila je crna sapa na okaljanu klupu.
- A da načas stanemo? - reče Jacques.
Nadlanicom sije obrisao čelo. Raymond sije rukom pokrio usta. Imao je potrebu zapjevati.
Saturnova desna šaka izgledala je poput eksplodirane smokve. S nje su visjeli komadići mesa i tetiva.
- Tvrd je - reče Raymond.
Poskočio je kad je vidio kako je Saturnova ruka sama od sebe pala natrag na klupu.
Svih petero nije moglo sjesti na drugu klupu, ali je Raymond izašao na hodnik nakon stoje iz žutog kovčega izvadio list brusnog papira i plovućca, da si izgladi noge. I tako, od prozora prema vratima, prepoznajemo Corinne, Garamuche, Jacquesa i Bricea.
- Koji mulac! - reče Jacques.
- Neće taj progovoriti - reče Garamuche.
- To ćemo još vidjeti! - reče Brice. Predložit ću vam nešto drugo - reče Corinne.
II.
Vlak je i dalje vozio po prostranoj stepi, susrećući kćeri prosjaka koje su se vraćale s podzemne tržnice u Goldzineu.
Već se uvelike razdanilo, i Corinne je promatrala krajolik, koji je to primijetio i stidljivo se sakrio u zečju rupu.
Saturnu Lamielu ostala je još samo jedna noga i jedna i pol ruka, ali, budući daje zaspao, nije se moglo razumno očekivati da progovori.
Prošli su Goldzine. Uskoro Khonostrov, za šest vrsta.
Brice, Jacques i Raymond bili su iscrpljeni, ali im se vjera još držala za tri zelene niti, po jedna za svakog.
U hodniku je odjeknuo teologalsko zvonce, a Saturne je poskočio. Brice je ispustio iglu, a Jacques se skoro opekao na električnu žicu koju je držao. Raymond je i dalje predano tražio točno mjesto jetre, ali Briceov katapult nije bio dovoljno precizan.
Saturne je otvorio kapke. Sjeo je vrlo teško, jer bez lijevog bedra izgleda nije mogao uhvatiti ravnotežu, i vratio karirani prekrivač na svoju otrcanu nogu. Cipele ostalih toptale su po stropu, a u svakom je kutku bilo krvi.
Pa onda Saturne odmahne svoju plavu kosu i lijepo im se osmjehne.
- Nisam baš brbljav, ha? - reče.
Baš u tom trenutku, vlak je ulazio u kolodvor u Khonostrovu. Tamo su svi sišli.