preveo: Bojan Savić Ostojić
(iz knjige Le ratichon baigneur, Christian Bourgois,Paris 1981.)
I
Kada se Rene Lantile zaljubio u Kloda Bedala, sa kojim se prethodno dopisivao nekoliko nedelja u poštanskoj rubrici časopisa Ciné, još uvek nije znao da je Klod muško. Pisali su jedan drugom jako nežna pisma; voleli su iste glumce, bavili se istim sportovima, obojica su obožavali ples... ukratko, bila je to prava idila, bez ijednog oblačka. Klod je živeo u provinciji, a u Pariz je dolazio vrlo retko. Poslao je Reneu svoju sliku, ali pošto je imao dužu kosu, Rene, koga je prevarila aktuelna moda, pomisli da je Klod emancipovana devojka (za pojmove provincije) koja se ošišala krišom od roditelja. Neko bi rekao da je stil pisama mogao da prosvetli Renea, međutim, po tom pitanju, i on je sam bio vrlo nestabilan, da bi primetio bilo kakvu pojedinost. Njihova ljubav preko pisama je dugo trajala; onda se dogodi da je zbog nekog nasledstva Klod bio prinuđen da poslovno svrati do Pariza; presrećan, Rene se uputi na stanicu sa buketom cveća. Naravno, pošto je očekivao devojku, nije prepoznao Kloda, ali Klod je znao ko ga očekuje, i tako su dva prijatelja počela zajedno da žive, što je vrlo česta pojava u ovo doba velikih duhovnih sloboda. Rene se najpre pomalo ustručavao, ali Klod mu objasni da se, kako piše Samedi-Soir, na Sen-Žermen de Preu viđaju samo homoseksualci, kao i u kafanama Flora, Tant Blanš i Montata, i da tako raširena moda koju prati čitava intelektualna i umetnička omladina nesumnjivo ima vrlo ozbiljno polazište. Malo po malo, Rene je shvatio o čemu se tu radi, te su Klod i on ubrzo postali jedan od onih ljupkih pederskih parova koji služe na čast tradicionalnoj francuskoj odanosti i konformizmu.
II
Njihov zajednički život proticao je bez incidenata. Rene Lantile i Klod su provodili slatke dane u tetošenju. Rene je pedantno vodio računa o kući. Pošto je prirodno bio naklonjen kuvanju, bio je zadužen za brigu o domaćinstvu. Klod, kao svaki inteligentan momak, investirao je svoje nasledstvo u jedan pouzdan posao; dan je provodio u kancelariji i, reklo bi se, imao je vetar u jedrima, s tim što se njegov brod zapravo zvao Reno 4 CV. Oko šest sati uveče, složio bi dokumenta, zatvarao fioke i, sav srećan, polazio u svoje ljubavno gnezdo, gde ga je čekao Rene, zaokupljen vezenjem neke sitnice. Tu, pod lampom, zajedno su pravili planove za budućnost, a Klodu se topilo srce kad bi se setio časopisa Ciné, čiji su nedeljni broj čitali sa osećanjem koje je ličilo na zahvalnost.
III
Ipak, kako je vreme prolazilo, Rene je počeo čudno da se ponaša. Nekoliko puta, kad se Klod vratio s posla, zatekao bi prijatelja u vrlo žalosnom raspoloženju; Rene se durio i jedva odgovarao na Klodova ljubazna pitanja, dok bi mu ovaj, smejući se, prepričavao stotinu svakodnevnih dogodovština. Čak bi ponekad, okrećući glavu, Rene odlazio iz dnevne sobe u svoju da se osami. U prvo vreme, Klod nije govorio ništa, međutim, jedne večeri, kad je Rene izgledao mnogo zabrinutije nego inače, sačekao je da njegov dragi ode u svoju sobu, da bi mu se malo kasnije pridružio. Zatekao ga je kako leži, glave uronjene u jastuk. Kad mu je stavio ruku na rame da ga uteši, primetio je Reneove suze.
– Šta se desilo, zlato malo? – upita Klod.
– Ništa, reče Rene između dva duga jecaja.
– Ma, reci mi, srećo, dušo, radosti moja.
– Neću... – prošaputa Rene.
– Reci mi, slatkišu – insistirao je Klod.
– Ne smem – reče Rene.
– Hajde, lepoto moja, reci...
– Stid me da ti kažem, reče Rene tiho.
– Hajde, hajde, pilence moje, ne stidi se.
– Ja želim dete, reče Rene.
A zatim nastavi da plače u jastuk. Klodovo lice je bilo zapanjeno. Moglo bi se čak reći da je bio ganut. Ne rekavši ništa, izašao je iz sobe, da Rene ne bi video njegovu tugu.
IV
Od tog trenutka, zajednički život je, razume se, postao teži. Klod je bio neraspoložen; propustio je nekoliko dobrih poslovnih prilika. Njihovi međusobni odnosi su i dalje bili nenormalni, ali ni Rene ni on nisu bili kao pre. Klod je oklevao, a onda se jedne večeri odluči.
– Slušaj, snago moja, reče on. Pošto si nerotkinja, hajde da usvojimo dete.
– Oh! – uzviknu Rene, čije se lice zasija od radosti. Uradio bi to za mene?
Uzbuđen zbog radosti svog prijatelja, Klod klimnu glavom.
– Šta hoćeš? – upita ga – Dečka ili devojčicu?
– Devojčicu... reče Rene u ekstazi. One su tako fine! A i uvek više vole majku.
– Dobro, reče Klod, dobićeš devojčicu.
Rene mu se baci u zagrljaj i oni, posle dugo vremena, provedoše predivnu noć zajedno. Klod je bio srećan, i sutradan je konačno izvršio uspešnu špekulaciju. Posle podne je uzeo pola dana slobodno i krenuo u potragu.
Ubrzo je shvatio da je jako teško naći malu devojčicu. Sve koje su mu nudili bile su mnogo male; bojao se da Rene neće moći da ih doji, a svi znaju da su deca koja majka ne doji krhkog zdravlja. Pored toga, deca izbeglica bila su već udomljena, sadisti su ih drage volje ubijali u velikim količinama; ukratko, vladala je nestašica. Te noći se vratio praznih ruku. Reneu nije spomenuo svoju uzaludnu potragu. Cele nedelje je bezuspešno obijao pragove trudeći se da otkrije nešto. Na oglase mu se niko nije javljao. Najzad, u jednom komesarijatu u petnaestom arondismanu dobio je jednu ponudu. To je bila pomalo mršava adolescentkinja sa lepim plavim očima i čupavom kosom.
– To je sve što imam, reče komesar.
– Koliko joj je godina? – upita Klod.
– Sedamnaest, reče komesar, ali izgleda kao da joj je četrnaest.
– Nisam baš tražio tako nešto, reče Klod, ali nema veze. Uzeću je.
Dok ju je vodio kući, upitao ju je za ime: zvala se Andrea. Posavetovao ju je da Reneu kaže da joj je četrnaest godina. Pomalo se gadio u prisustvu osobe tog pola, ali se suzdržao pomislivši kako će se Rene obradovati. Uostalom, tako mršava i nervozna, Andrea je podsećala na dečaka; ali, i pored svega, pod bluzom su se lepo nazirale male grudi.
– To da sakriješ, reče Klod upirući joj prstom u grudi.
– Kako? – upita Andrea.
– Stegni ih trakom za zavoje, predloži Klod.
– Pa nisu mi toliko velike... – pobuni se Andrea.
– To je tačno, priznade Klod. Tačno je da ti nisu velike. Ali ipak su odvratne.
– Zašto ste me onda usvojili? – upita Andrea ljutito. – Ako sam vam odvratna, niko vas ne tera!
– De-de, nemoj da se ljutiš. Nisam mislio ništa loše. Videćeš, Rene će te skroz razmaziti.
– To mi je mama? – upita Andrea.
– Da, reče Klod. I vrlo je nežna.
Prolazeći pored velike frizerske radnje sa svetlećim izlozima, Klod pomisli da bi mogao da odvede Andreu kod frizera, da je sredi pred upoznavanje, ali onda shvati da bi time lišio Renea delikatnog zadovoljstva da sam povede računa o izgledu svoje ćerkice.
Kako su se približavali, on podseti Andreu da sakrije svoje prave godine.
– Mama je htela malu ćerku, objasni joj Klod. Tebi ništa ne znači da kažeš da ti je četrnaest godina, a Rene će se mnogo obradovati.
– Vi mnogo volite moju mamu, reče Andrea zadivljeno. Mislite samo na nju.
Klodu zasuziše oči kad se priseti Reneovog plača. Mali automobil se zaustavio ispred njihove zgrade.
– Tu smo, reče Klod.
– Ovo je predivna kuća, reče Andrea oduševljeno.
Jadno dete je do tada stanovalo samo u siromašnim delovima grada.
– Videćeš, reče Klod, ipak pomalo dirnut njenim emocijama, biće ti lepo sa nama, imaš čak i lift.
– Opa! Strava! – reče Andrea – I to lift koji radi! A hoću li imati haljina?
– Imaćeš, reče Klod, ali ne zaboravi da ti je četrnaest godina... i da se igraš lutkama.
– Važi, reče Andrea, izgledaću kao idiot... ali dobro; na kraju krajeva, treba se žrtvovati.
Imala je urođeni instinkt pariskog deteta.
V
Teško je opisati Reneovu radost kad je na vratima ugledao Kloda i Andreu. Strasno je poljubio devojku, a onda se bacio u zagrljaj Klodu i poljubio ga nežno u usta. Andrea je bila pomalo začuđena prizorom.
– Sto posto su pederi, pomisli Andrea.
Ali upita:
– A gde mi je mama?
– To sam ja, ljubavi, reče Rene, koji je pustio Kloda, zgrabio nju i obasuo je milovanjima.
– Dobro, reče Andrea, ne mnogo začuđena. Jel' pile za ručak?
– Sve što poželiš, ljubavi, srećo, zlato moje, reče Rene.
Klod, koga su malo pogodili poljupci kojima je Rene obasipao svoju novu ćerku, pokuša da se našali, da bi sakrio tugu.
– Hoćeš pile, a? – reče. Nisi ga se dosta najela?
To je bila šaljiva aluzija na komesarijat. Andrea se nasmeja i objasni Reneu, koji takođe poče da se smeje. A Klod, iako teška srca, bio je melanholično srećan pri pogledu na Reneovo lice koje je sijalo od radosti.
VI
Njihov život u troje bio je jednostavno organizovan. Odlučiše da će Andrea spavati u Reneovoj sobi, a da će Klod ostati sam u svojoj – tako je bilo prikladnije. Kad bi se vratio s posla, Klod bi uvek zatekao Renea i njegovu ćerku kako se zanimaju nekom novom izmišljotinom. Andrea je obožavala svoju usvojenu majku, a zbog urođene stidljivosti kod devojaka tih godina, zvala ju je „Tetka Rene“. Što se Renea tiče, on je neprestano hvalio Andreu. Treba reći da je u toplom okrilju Klodovog i Reneovog doma, Andrea postala prava lepotica, zgodna, živahnog pogleda i zajedljivog osmeha. Klod nije dugo mogao da krije prave godine njihove štićenice, ali to otkriće nije, kako je on očekivao, oneraspoložilo Renea, štaviše, kao da mu je još više odgovaralo. Svakodnevno su stizali novi pokloni: lak za nokte, šešir, par lepih cipelica, najlonske čarape; Andrein život je postao neprekidno slavlje. Kad je, pod ruku sa Reneom, išla u šoping po elegantnim radnjama u ulici Roajal i predgrađu Sent-Onore, retki su bili prolaznici koji se nisu osvrtali za njom, očarani njenom lepotom i vatrom iz njenih očiju. Njeno obrazovanje, koje je dugo ostalo zapostavljeno, upotpunjeno je na najbolji mogući način, a njen pomalo grub jezik se izbrusio u razgovoru sa dva prijatelja. Pored toga, ona je obožavala bioskop, što je bila još jedna veza koja je spajala ova tri nežna bića.
Pošto je sada znao koliko njegova ćerka ima zaista godina, Rene ju je vodio kod poznatih krojača, naročito kod Pjera Balponja, koga je upoznao u klubu Sen-Žermen-de-Pje. Prisustvujući isprobavanju odeće, Rene je otkrio svoju naklonost prema velikoj modi. Nekoliko puta je, pomoću Balponjevih saveta, sam skupu tkaninu obavijao oko okruglog struka svoje usvojene kćeri, koja je stajala u malom čipkastom kombinezonu usred zaposlenih, a uz to je izgledala kao da joj predstavlja ogromno zadovoljstvo to što je ukrašavaju kao božanstvo. Balponj je na sve načine bodrio Renea, a i on sam je osećao koliko ga privlači taj divni zanat koji mu je bio prirodno namenjen. Uveče, kod kuće, razonodili su Kloda prepričavajući mu seanse kod Balponja. Rene je nabavio malo krojačkog materijala i nekoliko priručnika i često je, umesto da izađe, sam svlačio Andreu u svojoj sobi i isprobavao nove modele iz svoje radionice. Andrea je u prvo vreme bila prilično zagrejana za to; ali ubrzo postade skoro stidljiva; sad bi, kad bi joj Rene nežno svlačio haljinu i rublje, kako bi je prekrio komadom teškog satena ili moarea, pognula glavu, rukama krila grudi i stidljivo stiskala butine. Rene je isprobavao haljine na njoj sa velikim zadovoljstvom, a ruke su mu dugo gladile zavoje tkanine na punačkim konturama svoje usvojene kćeri. Jednog dana nije mogao više da izdrži te je poljubi u usta tako snažno da se devojka usplahirila i, osećajući kako joj se vraćaju ko zna kakve uspomene iz njene tužne prošlosti, uzvrati mu tako sočnim poljupcem da se Rene umalo ne onesvesti. Ne mogavši da se zaustave, obasuše jedno drugo sve smelijim milovanjima, te im se ruke (i noge) rastaviše tek pola sata kasnije; a oboren Andrein pogled beše nesumnjiv svedok njenog zadovoljstva. Što se Renea tiče, on je hteo samo jednu stvar: da nastave gde su stali, i u naredna dva sata je dobro objasnio Andrei šta podrazumeva pod tim.
Od tog trenutka, bilo je nemoguće nastaviti nekadašnji život; noću je Rene sve ređe odlazio kod Kloda, čuvao je svu svoju strast za Andreu; raspored za koji su se odlučili na početku zajedničkog života olakšavao je te sramne odnose. Pored toga, Rene je sada radio sa Balponjem, koji mu je otkrivao tajne krojačkog zanata i redovno ga isplaćivao. Andrea je, pak, bila angažovana kao manekenka kod Diaržan, slavne kreatorke; a Reneu su mnogo koristile informacije koje je ona svakodnevno prikupljala.
Rene nije mogao dugo da krije od Kloda svoju evoluciju i duboki preobražaj koji se desio u njemu. Klod je mnogo patio zbog te nerazumljive situacije, ali ni preklinjanjima ni pretnjama nije mogao da odgovori Renea da napusti posao sa Andreom, od kog je sada zarađivao. Oni se raziđoše u proleće iduće godine. Šokantno je bilo to što je proces koji je započeo Klod protiv Renea zbog napuštanja supružničkog doma, dobio Rene, kome je, povrh svega, pripalo i dete. Samo se u Francuskoj, zemlji opšteg kraha moralnih vrednosti, mogu zbiti takve grozote, i to pred očima čitave javnosti.
(iz knjige Le ratichon baigneur, Christian Bourgois,Paris 1981.)
I
Kada se Rene Lantile zaljubio u Kloda Bedala, sa kojim se prethodno dopisivao nekoliko nedelja u poštanskoj rubrici časopisa Ciné, još uvek nije znao da je Klod muško. Pisali su jedan drugom jako nežna pisma; voleli su iste glumce, bavili se istim sportovima, obojica su obožavali ples... ukratko, bila je to prava idila, bez ijednog oblačka. Klod je živeo u provinciji, a u Pariz je dolazio vrlo retko. Poslao je Reneu svoju sliku, ali pošto je imao dužu kosu, Rene, koga je prevarila aktuelna moda, pomisli da je Klod emancipovana devojka (za pojmove provincije) koja se ošišala krišom od roditelja. Neko bi rekao da je stil pisama mogao da prosvetli Renea, međutim, po tom pitanju, i on je sam bio vrlo nestabilan, da bi primetio bilo kakvu pojedinost. Njihova ljubav preko pisama je dugo trajala; onda se dogodi da je zbog nekog nasledstva Klod bio prinuđen da poslovno svrati do Pariza; presrećan, Rene se uputi na stanicu sa buketom cveća. Naravno, pošto je očekivao devojku, nije prepoznao Kloda, ali Klod je znao ko ga očekuje, i tako su dva prijatelja počela zajedno da žive, što je vrlo česta pojava u ovo doba velikih duhovnih sloboda. Rene se najpre pomalo ustručavao, ali Klod mu objasni da se, kako piše Samedi-Soir, na Sen-Žermen de Preu viđaju samo homoseksualci, kao i u kafanama Flora, Tant Blanš i Montata, i da tako raširena moda koju prati čitava intelektualna i umetnička omladina nesumnjivo ima vrlo ozbiljno polazište. Malo po malo, Rene je shvatio o čemu se tu radi, te su Klod i on ubrzo postali jedan od onih ljupkih pederskih parova koji služe na čast tradicionalnoj francuskoj odanosti i konformizmu.
II
Njihov zajednički život proticao je bez incidenata. Rene Lantile i Klod su provodili slatke dane u tetošenju. Rene je pedantno vodio računa o kući. Pošto je prirodno bio naklonjen kuvanju, bio je zadužen za brigu o domaćinstvu. Klod, kao svaki inteligentan momak, investirao je svoje nasledstvo u jedan pouzdan posao; dan je provodio u kancelariji i, reklo bi se, imao je vetar u jedrima, s tim što se njegov brod zapravo zvao Reno 4 CV. Oko šest sati uveče, složio bi dokumenta, zatvarao fioke i, sav srećan, polazio u svoje ljubavno gnezdo, gde ga je čekao Rene, zaokupljen vezenjem neke sitnice. Tu, pod lampom, zajedno su pravili planove za budućnost, a Klodu se topilo srce kad bi se setio časopisa Ciné, čiji su nedeljni broj čitali sa osećanjem koje je ličilo na zahvalnost.
III
Ipak, kako je vreme prolazilo, Rene je počeo čudno da se ponaša. Nekoliko puta, kad se Klod vratio s posla, zatekao bi prijatelja u vrlo žalosnom raspoloženju; Rene se durio i jedva odgovarao na Klodova ljubazna pitanja, dok bi mu ovaj, smejući se, prepričavao stotinu svakodnevnih dogodovština. Čak bi ponekad, okrećući glavu, Rene odlazio iz dnevne sobe u svoju da se osami. U prvo vreme, Klod nije govorio ništa, međutim, jedne večeri, kad je Rene izgledao mnogo zabrinutije nego inače, sačekao je da njegov dragi ode u svoju sobu, da bi mu se malo kasnije pridružio. Zatekao ga je kako leži, glave uronjene u jastuk. Kad mu je stavio ruku na rame da ga uteši, primetio je Reneove suze.
– Šta se desilo, zlato malo? – upita Klod.
– Ništa, reče Rene između dva duga jecaja.
– Ma, reci mi, srećo, dušo, radosti moja.
– Neću... – prošaputa Rene.
– Reci mi, slatkišu – insistirao je Klod.
– Ne smem – reče Rene.
– Hajde, lepoto moja, reci...
– Stid me da ti kažem, reče Rene tiho.
– Hajde, hajde, pilence moje, ne stidi se.
– Ja želim dete, reče Rene.
A zatim nastavi da plače u jastuk. Klodovo lice je bilo zapanjeno. Moglo bi se čak reći da je bio ganut. Ne rekavši ništa, izašao je iz sobe, da Rene ne bi video njegovu tugu.
IV
Od tog trenutka, zajednički život je, razume se, postao teži. Klod je bio neraspoložen; propustio je nekoliko dobrih poslovnih prilika. Njihovi međusobni odnosi su i dalje bili nenormalni, ali ni Rene ni on nisu bili kao pre. Klod je oklevao, a onda se jedne večeri odluči.
– Slušaj, snago moja, reče on. Pošto si nerotkinja, hajde da usvojimo dete.
– Oh! – uzviknu Rene, čije se lice zasija od radosti. Uradio bi to za mene?
Uzbuđen zbog radosti svog prijatelja, Klod klimnu glavom.
– Šta hoćeš? – upita ga – Dečka ili devojčicu?
– Devojčicu... reče Rene u ekstazi. One su tako fine! A i uvek više vole majku.
– Dobro, reče Klod, dobićeš devojčicu.
Rene mu se baci u zagrljaj i oni, posle dugo vremena, provedoše predivnu noć zajedno. Klod je bio srećan, i sutradan je konačno izvršio uspešnu špekulaciju. Posle podne je uzeo pola dana slobodno i krenuo u potragu.
Ubrzo je shvatio da je jako teško naći malu devojčicu. Sve koje su mu nudili bile su mnogo male; bojao se da Rene neće moći da ih doji, a svi znaju da su deca koja majka ne doji krhkog zdravlja. Pored toga, deca izbeglica bila su već udomljena, sadisti su ih drage volje ubijali u velikim količinama; ukratko, vladala je nestašica. Te noći se vratio praznih ruku. Reneu nije spomenuo svoju uzaludnu potragu. Cele nedelje je bezuspešno obijao pragove trudeći se da otkrije nešto. Na oglase mu se niko nije javljao. Najzad, u jednom komesarijatu u petnaestom arondismanu dobio je jednu ponudu. To je bila pomalo mršava adolescentkinja sa lepim plavim očima i čupavom kosom.
– To je sve što imam, reče komesar.
– Koliko joj je godina? – upita Klod.
– Sedamnaest, reče komesar, ali izgleda kao da joj je četrnaest.
– Nisam baš tražio tako nešto, reče Klod, ali nema veze. Uzeću je.
Dok ju je vodio kući, upitao ju je za ime: zvala se Andrea. Posavetovao ju je da Reneu kaže da joj je četrnaest godina. Pomalo se gadio u prisustvu osobe tog pola, ali se suzdržao pomislivši kako će se Rene obradovati. Uostalom, tako mršava i nervozna, Andrea je podsećala na dečaka; ali, i pored svega, pod bluzom su se lepo nazirale male grudi.
– To da sakriješ, reče Klod upirući joj prstom u grudi.
– Kako? – upita Andrea.
– Stegni ih trakom za zavoje, predloži Klod.
– Pa nisu mi toliko velike... – pobuni se Andrea.
– To je tačno, priznade Klod. Tačno je da ti nisu velike. Ali ipak su odvratne.
– Zašto ste me onda usvojili? – upita Andrea ljutito. – Ako sam vam odvratna, niko vas ne tera!
– De-de, nemoj da se ljutiš. Nisam mislio ništa loše. Videćeš, Rene će te skroz razmaziti.
– To mi je mama? – upita Andrea.
– Da, reče Klod. I vrlo je nežna.
Prolazeći pored velike frizerske radnje sa svetlećim izlozima, Klod pomisli da bi mogao da odvede Andreu kod frizera, da je sredi pred upoznavanje, ali onda shvati da bi time lišio Renea delikatnog zadovoljstva da sam povede računa o izgledu svoje ćerkice.
Kako su se približavali, on podseti Andreu da sakrije svoje prave godine.
– Mama je htela malu ćerku, objasni joj Klod. Tebi ništa ne znači da kažeš da ti je četrnaest godina, a Rene će se mnogo obradovati.
– Vi mnogo volite moju mamu, reče Andrea zadivljeno. Mislite samo na nju.
Klodu zasuziše oči kad se priseti Reneovog plača. Mali automobil se zaustavio ispred njihove zgrade.
– Tu smo, reče Klod.
– Ovo je predivna kuća, reče Andrea oduševljeno.
Jadno dete je do tada stanovalo samo u siromašnim delovima grada.
– Videćeš, reče Klod, ipak pomalo dirnut njenim emocijama, biće ti lepo sa nama, imaš čak i lift.
– Opa! Strava! – reče Andrea – I to lift koji radi! A hoću li imati haljina?
– Imaćeš, reče Klod, ali ne zaboravi da ti je četrnaest godina... i da se igraš lutkama.
– Važi, reče Andrea, izgledaću kao idiot... ali dobro; na kraju krajeva, treba se žrtvovati.
Imala je urođeni instinkt pariskog deteta.
V
Teško je opisati Reneovu radost kad je na vratima ugledao Kloda i Andreu. Strasno je poljubio devojku, a onda se bacio u zagrljaj Klodu i poljubio ga nežno u usta. Andrea je bila pomalo začuđena prizorom.
– Sto posto su pederi, pomisli Andrea.
Ali upita:
– A gde mi je mama?
– To sam ja, ljubavi, reče Rene, koji je pustio Kloda, zgrabio nju i obasuo je milovanjima.
– Dobro, reče Andrea, ne mnogo začuđena. Jel' pile za ručak?
– Sve što poželiš, ljubavi, srećo, zlato moje, reče Rene.
Klod, koga su malo pogodili poljupci kojima je Rene obasipao svoju novu ćerku, pokuša da se našali, da bi sakrio tugu.
– Hoćeš pile, a? – reče. Nisi ga se dosta najela?
To je bila šaljiva aluzija na komesarijat. Andrea se nasmeja i objasni Reneu, koji takođe poče da se smeje. A Klod, iako teška srca, bio je melanholično srećan pri pogledu na Reneovo lice koje je sijalo od radosti.
VI
Njihov život u troje bio je jednostavno organizovan. Odlučiše da će Andrea spavati u Reneovoj sobi, a da će Klod ostati sam u svojoj – tako je bilo prikladnije. Kad bi se vratio s posla, Klod bi uvek zatekao Renea i njegovu ćerku kako se zanimaju nekom novom izmišljotinom. Andrea je obožavala svoju usvojenu majku, a zbog urođene stidljivosti kod devojaka tih godina, zvala ju je „Tetka Rene“. Što se Renea tiče, on je neprestano hvalio Andreu. Treba reći da je u toplom okrilju Klodovog i Reneovog doma, Andrea postala prava lepotica, zgodna, živahnog pogleda i zajedljivog osmeha. Klod nije dugo mogao da krije prave godine njihove štićenice, ali to otkriće nije, kako je on očekivao, oneraspoložilo Renea, štaviše, kao da mu je još više odgovaralo. Svakodnevno su stizali novi pokloni: lak za nokte, šešir, par lepih cipelica, najlonske čarape; Andrein život je postao neprekidno slavlje. Kad je, pod ruku sa Reneom, išla u šoping po elegantnim radnjama u ulici Roajal i predgrađu Sent-Onore, retki su bili prolaznici koji se nisu osvrtali za njom, očarani njenom lepotom i vatrom iz njenih očiju. Njeno obrazovanje, koje je dugo ostalo zapostavljeno, upotpunjeno je na najbolji mogući način, a njen pomalo grub jezik se izbrusio u razgovoru sa dva prijatelja. Pored toga, ona je obožavala bioskop, što je bila još jedna veza koja je spajala ova tri nežna bića.
Pošto je sada znao koliko njegova ćerka ima zaista godina, Rene ju je vodio kod poznatih krojača, naročito kod Pjera Balponja, koga je upoznao u klubu Sen-Žermen-de-Pje. Prisustvujući isprobavanju odeće, Rene je otkrio svoju naklonost prema velikoj modi. Nekoliko puta je, pomoću Balponjevih saveta, sam skupu tkaninu obavijao oko okruglog struka svoje usvojene kćeri, koja je stajala u malom čipkastom kombinezonu usred zaposlenih, a uz to je izgledala kao da joj predstavlja ogromno zadovoljstvo to što je ukrašavaju kao božanstvo. Balponj je na sve načine bodrio Renea, a i on sam je osećao koliko ga privlači taj divni zanat koji mu je bio prirodno namenjen. Uveče, kod kuće, razonodili su Kloda prepričavajući mu seanse kod Balponja. Rene je nabavio malo krojačkog materijala i nekoliko priručnika i često je, umesto da izađe, sam svlačio Andreu u svojoj sobi i isprobavao nove modele iz svoje radionice. Andrea je u prvo vreme bila prilično zagrejana za to; ali ubrzo postade skoro stidljiva; sad bi, kad bi joj Rene nežno svlačio haljinu i rublje, kako bi je prekrio komadom teškog satena ili moarea, pognula glavu, rukama krila grudi i stidljivo stiskala butine. Rene je isprobavao haljine na njoj sa velikim zadovoljstvom, a ruke su mu dugo gladile zavoje tkanine na punačkim konturama svoje usvojene kćeri. Jednog dana nije mogao više da izdrži te je poljubi u usta tako snažno da se devojka usplahirila i, osećajući kako joj se vraćaju ko zna kakve uspomene iz njene tužne prošlosti, uzvrati mu tako sočnim poljupcem da se Rene umalo ne onesvesti. Ne mogavši da se zaustave, obasuše jedno drugo sve smelijim milovanjima, te im se ruke (i noge) rastaviše tek pola sata kasnije; a oboren Andrein pogled beše nesumnjiv svedok njenog zadovoljstva. Što se Renea tiče, on je hteo samo jednu stvar: da nastave gde su stali, i u naredna dva sata je dobro objasnio Andrei šta podrazumeva pod tim.
Od tog trenutka, bilo je nemoguće nastaviti nekadašnji život; noću je Rene sve ređe odlazio kod Kloda, čuvao je svu svoju strast za Andreu; raspored za koji su se odlučili na početku zajedničkog života olakšavao je te sramne odnose. Pored toga, Rene je sada radio sa Balponjem, koji mu je otkrivao tajne krojačkog zanata i redovno ga isplaćivao. Andrea je, pak, bila angažovana kao manekenka kod Diaržan, slavne kreatorke; a Reneu su mnogo koristile informacije koje je ona svakodnevno prikupljala.
Rene nije mogao dugo da krije od Kloda svoju evoluciju i duboki preobražaj koji se desio u njemu. Klod je mnogo patio zbog te nerazumljive situacije, ali ni preklinjanjima ni pretnjama nije mogao da odgovori Renea da napusti posao sa Andreom, od kog je sada zarađivao. Oni se raziđoše u proleće iduće godine. Šokantno je bilo to što je proces koji je započeo Klod protiv Renea zbog napuštanja supružničkog doma, dobio Rene, kome je, povrh svega, pripalo i dete. Samo se u Francuskoj, zemlji opšteg kraha moralnih vrednosti, mogu zbiti takve grozote, i to pred očima čitave javnosti.