preveo: Bojan Savić Ostojić
(iz knjige LE RATICHON BAIGNEUR, Christian Bourgois, Paris 1981. )
I
U petak, prvog aprila, Guzen je osetio da počinje uspešni period. Tog dana je obukao ljupki komplet sa ovalnim smeđim prugama, kariranu kravatu i šiljate cipele koje su se lepo slagale sa trotoarom. Kad je odmakao nekih pedeset metara od zgrade, naleteo je na mladu devojku koja se spotakla na nešto što je tu bacio neki zlonamerni Arapin. Pomogao joj je da se pridigne.
– Hvala, reče devojka, uz očaravajući osmeh.
– Samo momenat, reče Guzen ljubazno, da stavim naočare za sunce.
– Zašto? upita ona, poput nekog nevinašceta.
– Sunce mi do sada nije nimalo smetalo, reče Guzen, ali Vaš osmeh me zaslepljuje.
– Ime mi je Lizeta, reče devojka, polaskana.
– Smem li da Vas odvedem na jednu čašicu, da se okrepite? predloži Guzen.
– O! reče devojka i pocrvene, pri čemu Guzenovo srce zaigra kao ludo.
Onda ju je odveo kući, gde ju je kresao narednih nekoliko dana. U utorak, petog, ona mu reče:
– Sutra mi je rođendan.
– Mila moja! reče Guzen.
I sutradan joj pokloni divnu bočicu parfema koja ga je koštala osamnaest franaka.
II
U petak, osmog aprila, dok je silazio s voza, Guzena je u žurbi odgurnuo neki tip i pritom ga udario. Guzen ga ščepa za šiju. Tip se otimao, ali tad Guzen u njegovoj ruci ugleda žensku tašnu i postade sumnjičav. U tom je došla i dama, mlada i vrlo lepa, i zatražila objašnjenja. Policajac je uhapsio lopova, čestitao Guzenu, a tašnu vratio dami. Topeći se od zahvalnosti, dama reče Guzenu:
– Gospodine, spasili ste mi više od života! Kako da izrazim svoju neizmernu zahvalnost!...
– Dopustite mi da Vas gledam nekoliko trenutaka... reče jednostavno Guzen, to će mi biti dosta.
Pošto je u istom trenutku dobio kofer od neljubaznog nosača koji ga je gurao na kolicima na račun nekog putnika sa stanice Lion, naglas je izrazio želju da zajedno odu na neko mirnije mesto. Dama se složila s predlogom da na rečenom mestu popiju čašicu prijateljstva. Za tom čašom dođe još jedna, a posle nekoliko tura dama je zaboravila na svaki obzir. Tada je Guzen odvede kući i obljubi je u više navrata, jer se sa Lizetom mirno razišao prethodne noći, nakon čega su njegovo srce i udovi ponovo stekli slobodu. Njegova nova ljubav se zvala Žozijana i dobro je radila kukovima.
U utorak, jedanaestog, Žozijana reče Guzenu:
– Sutra mi je rođendan.
– Lutkice moja! reče Guzen.
Sutradan joj je poklonio igračkicu, malo sedefasto prase koje ga je koštalo dvadeset devet franaka.
III
U petak, petnaestog, nakon što se bolno razišao sa Žozijanom, koju je pozvala u goste džangrizava, ali prebogata tetka iz provincije, Guzen je upravo ulazio u taksi, kad ga odjednom jedna šarmantna riđokosa devojka, zajapurena od dugog trčanja, uhvati za ruku.
– Gospodine... gospodine, reče ona, dokle idete?
– Do Terna, odgovori Guzen, prethodno je ispitivački odmerivši.
– Tako dakle! Mogu li sa Vama? Jako kasnim!
– O, uđite, uđite! reče Guzen, galantan kao i inače.
I ona uđe. U automobilu, Guzen, pomalo uznemiren, upita devojku:
– Da vama slučajno nije rođendan devetnaestog aprila?
– Otkud znate? začudi se devojka.
Guzen načini skroman izraz lica i stavi joj ruku pod suknju.
– Dopustite, obukli ste čarapu naopačke.
Posle nekoliko sekundi, taksi je krenuo u drugom pravcu i sve se završilo jednom aktivnošću koja je zabranjena za populaciju ispod šesnaest godina, koja bi se njom vrlo rado pozabavila, pa makar joj bilo samo na kratko dopušteno.
IV
Dvadeset i drugog aprila, koji je pao u petak, Guzen je silazio niz stepenište. Na prvom spratu je sreo jednu mršavu nimficu sjajnih očiju koja je izgledala kao da se izgubila.
– Oprostite, gospodine, reče mu sirena, jeste li vi doktor Klupicik?
– Ne, odgovori Guzen, on stanuje na drugom spratu.
– Sad sam bila na drugom. Zvonila sam, ali niko nije otvorio.
– Dopustite, reče Guzen. Priznajte da vam je rođendan dvadeset i šestog ovog meseca.
– Šta ste vi, neki čarobnjak? reče devojka, veoma impresionirana.
– Imam njuh, reče Guzen, koji je osećao da njegov srećni period još uvek traje. A i moglo bi se reći da se dosta razumem u anatomiju. Smem li Vam ponuditi svoje usluge?
– Znate, oklevala je lepotica, ne mogu baš da se skidam na stepeništu...
– Ja stanujem na trećem spratu, reče Guzen.
Riđokosa se prethodne noći vratila mužu, te je Guzen ponovo bio slobodan. Shodno tome, naredna tri sata je demonstrirao svoju veštinu opipavanja, koja je toliko oduševila lepu plavušu da je odlučila da kod njega ostane nekoliko dana. Nažalost, sledećeg četvrtka je morala da ode, te se u petak, dvadeset i deveti, u osam časova Guzen probudio sam u krevetu, kad odjednom neko pozvoni na vrata. Kad je Guzen otvorio, pred njim je stajalo prelepo stvorenje od oko dvadeset-dvadeset pet leta.
– Donosim Vam poštu... reče ona.
Guzen se seti da je kućepaziteljku tokom jedne nedelje trebalo da zameni njena nećaka.
– Vi ste, dakle, Aneta? upita. Uđite da popijete jednu čašicu u znak dobrodošlice.
– O, drage volje, reče ona. Vi ste mnogo prijatniji od doktora Kuplicika.
– Kako da budem neprijatan sa tako ljupkim stvorenjem? reče Guzen, pun strasti.
I uhvati je za ruku.
Deset minuta kasnije, devojka se svukla, jer joj je bilo vrućina od jakog alkohola. Obuzet sladostrašćem, Guzen je pohotno posmatrao male izvajane ćoškove koje će prekriti poljupcima. Osećao se kao Herkul.
– Naravno, prošaputa Guzen dok mu je sedala u krila, vi ste rođeni u aprilu?
– Otkud vam to? začudi se Aneta. Ne... rođena sam u oktobru... 17. oktobra.
Guzen preblede.
– U oktobru! povika.
I tada se čisto zlato pretvori u zlokobno olovo, a Guzen, koji nije mogao da ostvari pobedu sa oružjem koje mu je ispadalo iz ruku, ostade žalosni gospodar bojnog polja. Ucveljen, još jednom je prekornim pogledom ošinuo svog neposlušnog slugu, dok je akustičnim stepeništem zamirao bat dve male nervozne potpetice.
(iz knjige LE RATICHON BAIGNEUR, Christian Bourgois, Paris 1981. )
I
U petak, prvog aprila, Guzen je osetio da počinje uspešni period. Tog dana je obukao ljupki komplet sa ovalnim smeđim prugama, kariranu kravatu i šiljate cipele koje su se lepo slagale sa trotoarom. Kad je odmakao nekih pedeset metara od zgrade, naleteo je na mladu devojku koja se spotakla na nešto što je tu bacio neki zlonamerni Arapin. Pomogao joj je da se pridigne.
– Hvala, reče devojka, uz očaravajući osmeh.
– Samo momenat, reče Guzen ljubazno, da stavim naočare za sunce.
– Zašto? upita ona, poput nekog nevinašceta.
– Sunce mi do sada nije nimalo smetalo, reče Guzen, ali Vaš osmeh me zaslepljuje.
– Ime mi je Lizeta, reče devojka, polaskana.
– Smem li da Vas odvedem na jednu čašicu, da se okrepite? predloži Guzen.
– O! reče devojka i pocrvene, pri čemu Guzenovo srce zaigra kao ludo.
Onda ju je odveo kući, gde ju je kresao narednih nekoliko dana. U utorak, petog, ona mu reče:
– Sutra mi je rođendan.
– Mila moja! reče Guzen.
I sutradan joj pokloni divnu bočicu parfema koja ga je koštala osamnaest franaka.
II
U petak, osmog aprila, dok je silazio s voza, Guzena je u žurbi odgurnuo neki tip i pritom ga udario. Guzen ga ščepa za šiju. Tip se otimao, ali tad Guzen u njegovoj ruci ugleda žensku tašnu i postade sumnjičav. U tom je došla i dama, mlada i vrlo lepa, i zatražila objašnjenja. Policajac je uhapsio lopova, čestitao Guzenu, a tašnu vratio dami. Topeći se od zahvalnosti, dama reče Guzenu:
– Gospodine, spasili ste mi više od života! Kako da izrazim svoju neizmernu zahvalnost!...
– Dopustite mi da Vas gledam nekoliko trenutaka... reče jednostavno Guzen, to će mi biti dosta.
Pošto je u istom trenutku dobio kofer od neljubaznog nosača koji ga je gurao na kolicima na račun nekog putnika sa stanice Lion, naglas je izrazio želju da zajedno odu na neko mirnije mesto. Dama se složila s predlogom da na rečenom mestu popiju čašicu prijateljstva. Za tom čašom dođe još jedna, a posle nekoliko tura dama je zaboravila na svaki obzir. Tada je Guzen odvede kući i obljubi je u više navrata, jer se sa Lizetom mirno razišao prethodne noći, nakon čega su njegovo srce i udovi ponovo stekli slobodu. Njegova nova ljubav se zvala Žozijana i dobro je radila kukovima.
U utorak, jedanaestog, Žozijana reče Guzenu:
– Sutra mi je rođendan.
– Lutkice moja! reče Guzen.
Sutradan joj je poklonio igračkicu, malo sedefasto prase koje ga je koštalo dvadeset devet franaka.
III
U petak, petnaestog, nakon što se bolno razišao sa Žozijanom, koju je pozvala u goste džangrizava, ali prebogata tetka iz provincije, Guzen je upravo ulazio u taksi, kad ga odjednom jedna šarmantna riđokosa devojka, zajapurena od dugog trčanja, uhvati za ruku.
– Gospodine... gospodine, reče ona, dokle idete?
– Do Terna, odgovori Guzen, prethodno je ispitivački odmerivši.
– Tako dakle! Mogu li sa Vama? Jako kasnim!
– O, uđite, uđite! reče Guzen, galantan kao i inače.
I ona uđe. U automobilu, Guzen, pomalo uznemiren, upita devojku:
– Da vama slučajno nije rođendan devetnaestog aprila?
– Otkud znate? začudi se devojka.
Guzen načini skroman izraz lica i stavi joj ruku pod suknju.
– Dopustite, obukli ste čarapu naopačke.
Posle nekoliko sekundi, taksi je krenuo u drugom pravcu i sve se završilo jednom aktivnošću koja je zabranjena za populaciju ispod šesnaest godina, koja bi se njom vrlo rado pozabavila, pa makar joj bilo samo na kratko dopušteno.
IV
Dvadeset i drugog aprila, koji je pao u petak, Guzen je silazio niz stepenište. Na prvom spratu je sreo jednu mršavu nimficu sjajnih očiju koja je izgledala kao da se izgubila.
– Oprostite, gospodine, reče mu sirena, jeste li vi doktor Klupicik?
– Ne, odgovori Guzen, on stanuje na drugom spratu.
– Sad sam bila na drugom. Zvonila sam, ali niko nije otvorio.
– Dopustite, reče Guzen. Priznajte da vam je rođendan dvadeset i šestog ovog meseca.
– Šta ste vi, neki čarobnjak? reče devojka, veoma impresionirana.
– Imam njuh, reče Guzen, koji je osećao da njegov srećni period još uvek traje. A i moglo bi se reći da se dosta razumem u anatomiju. Smem li Vam ponuditi svoje usluge?
– Znate, oklevala je lepotica, ne mogu baš da se skidam na stepeništu...
– Ja stanujem na trećem spratu, reče Guzen.
Riđokosa se prethodne noći vratila mužu, te je Guzen ponovo bio slobodan. Shodno tome, naredna tri sata je demonstrirao svoju veštinu opipavanja, koja je toliko oduševila lepu plavušu da je odlučila da kod njega ostane nekoliko dana. Nažalost, sledećeg četvrtka je morala da ode, te se u petak, dvadeset i deveti, u osam časova Guzen probudio sam u krevetu, kad odjednom neko pozvoni na vrata. Kad je Guzen otvorio, pred njim je stajalo prelepo stvorenje od oko dvadeset-dvadeset pet leta.
– Donosim Vam poštu... reče ona.
Guzen se seti da je kućepaziteljku tokom jedne nedelje trebalo da zameni njena nećaka.
– Vi ste, dakle, Aneta? upita. Uđite da popijete jednu čašicu u znak dobrodošlice.
– O, drage volje, reče ona. Vi ste mnogo prijatniji od doktora Kuplicika.
– Kako da budem neprijatan sa tako ljupkim stvorenjem? reče Guzen, pun strasti.
I uhvati je za ruku.
Deset minuta kasnije, devojka se svukla, jer joj je bilo vrućina od jakog alkohola. Obuzet sladostrašćem, Guzen je pohotno posmatrao male izvajane ćoškove koje će prekriti poljupcima. Osećao se kao Herkul.
– Naravno, prošaputa Guzen dok mu je sedala u krila, vi ste rođeni u aprilu?
– Otkud vam to? začudi se Aneta. Ne... rođena sam u oktobru... 17. oktobra.
Guzen preblede.
– U oktobru! povika.
I tada se čisto zlato pretvori u zlokobno olovo, a Guzen, koji nije mogao da ostvari pobedu sa oružjem koje mu je ispadalo iz ruku, ostade žalosni gospodar bojnog polja. Ucveljen, još jednom je prekornim pogledom ošinuo svog neposlušnog slugu, dok je akustičnim stepeništem zamirao bat dve male nervozne potpetice.