prevela: Ivana Utornik
naslov izvornika: Vernon Sullivan: LES CHIENS, LE DESIR ET LA MORT
IK KIŠA NOVI SAD 2010
Uhvatili su me. Sutra me čeka stolica. Ipak ću napisati ovo, hteo bih da objasnim. Sudija nije shvatio. Konačno, Sleks je sada mrtva, i teško je bilo govoriti znajući da niko neće poverovati. Da je bar Sleks uspela da se izvuče iz kola, pa da ispriča sve ovo. No, nemojmo više o tome, ionako se tu više ništa ne može. Bar ne ovde, na zemlji.
Korov... kada je neko taksista, navika ga najpre izjeda, a potom postaje deo njega. Vozi po čitav dan i na silu upoznaje sve kvartove. Postoje oni koje voli više od drugih. Poznajem likove koji bi pre dali da ih spale, no da mušteriju voze u Bruklin. Ja, pak, rado vozim tamo. Hoću reći, rado sam to činio, zato što više neću imati prilike. Prešlo mi je u naviku da gotovo svako veče provedem oko sat vremena u Three Deuces (1). Jedno veče sam tamo odveo mušteriju suviše pijanu da bi vozio sam, tipa koji je insistirao da uđem sa njim. Kada sam izašao, bilo mi je jasno koji tip devojaka tamo obitava. Tek tada - kakav idiot, reći ćete.
Svako veče sam u isto vreme bio tamo. Ona je baš tada izlazila. U Deuces su često imali pevačice, znam da je i ona bila jedna od njih. Zvali su je Sleks, zato što je najčešće nosila pantalone (2). Novine su rekle i da je bila lezbejka. Gotovo uvek je izlazila sa ta dva tipa, svojim pijanistom i basistom. Ulazili bi u pijanistina kola i nestajali negde, da bi se potom vratili da svrše veče u Deuces. To sam kasnije saznao.
Nikada nisam ostajao dugo. Kola nisu smela dugo da budu parkrirana na jednom mestu, niti da dugo ostanu prazna. A u tom kraju grada, mušterija je bilo više no u bilo kom drugom. Ali to veče, ono o kojem govorim, nešto su se posvađali i to oko nečeg ozbiljnog. Njena pesnica besno je krenula ka pijanistinom nosu. Ta devojka je zaista vraški snažno udarala. Oborila ga je moćnije od pajkana. Istina, bio je punog stomaka, ali bi pao čak i da ga je odalamila na tašte. Sve u svemu, onako pijan ostao je da leži, dok je drugi pokušavao da ga osvesti prskajući ga vodom i prinoseći mu komad limuna. Nisam video kraj, budući da je otvorila vrata taksija i sela na mesto suvozača. Zatim je kresnula upaljač i pogledala me ispod oka.
- Hoćete da mi zapalite kola?
Odrično je klimnula glavom i ugasila upaljač, dok sam ja palio motor. Pedeset metara dalje, nakon što sam skrenuo u Jork Aveniju, pitao sam je za adresu, budući da sam tek tada shvatio da ništa nije rekla.
- Samo pravo.
Meni je bilo svejedno, taksimetar je radio svoje. Tada sam pritisnuo gas. U to doba noći, sveta je bilo samo u kvartovima sa klubovima, a čim bi se zamaklo dalje od centra, vladala je pustoš. Teško je poverovati, ali u to doba je u ovim delovima grada gore nego u predgrađu. Par automobila i poneki tip, s vremena na vreme.
Nakon što joj je palo na pamet da sedne kraj mene, od ove devojke ništa normalno nisam ni mogao očekivati. Gledao sam je iz profila. Imala je crnu kosu koja joj je sezala do ramena, dok joj je lice bilo toliko bledo da je delovala bolesno. Usne je mazala gotovo crnim nižem, tako da su ličile na mračni ponor. Išli smo dalje. Odlučila je da progovori.
- Pustite me na vaše mesto.
Zaustavio sam kola. Odlučio sam da se ne bunim. Video sam kako je skinula svog druga, te nisam imao nameru da se hvatam u koštac sa ženskom tog kalibra. Krenuo sam da izađem, ali mi se ona okači o ruku.
- Nema potrebe. Preko vas ću.
Sela mi je na kolena i skliznula na drugu stranu. Bila je čvrsta poput sante leda, ali ne i tako hladna..
Shvatila je da mi se nešto desilo i prasnu u smeh, bez imalo zlobe. Delovala je gotovo zadovoljno. Kada je pritisnula gas, imao sam utisak da će pokazivač brzine mog starog vozila eksplodirati. Zalepili smo se za sedišta od siline kojom je krenula.
Nakon što smo prošli Harlem River, stigli smo u Bronks, a ona je gazila papučicu do daske. U Francuskoj sam imao prilike da vidim tipove koji rasturaju vozila, ali to nije bio ni deseti deo masakra koji je pravila ova ženska u pantalonama. Francuzi su samo opasni. Ova ovde je katastrofa. I dalje ništa nisam govorio.
Oh, ovo vam je smešno, jer mislite da bih svojim stasom i mišićima mogao izaći na kraj sa jednom ženom. Ni vi se ne biste usudili da ste videli njena usta i izgled koji je njeno lice poprimilo tu, za volanom. Belo poput leša, sa crnom rupom. Gledao sam je sa strane i motrio u isto vreme, ne govoreći ništa. Nisam baš želeo da nas primeti neki pandur. Ne možete ni zamisliti, kažem vam, koliko je u tim kvartovima Njujorka malo ljudi nakon nekog vremena. Napamet je skretala u ulice. Kroz čitave blokove nismo naišli ni na besnog kera, a potom bi se pojavila dva ili tri tipa, poneki klošar, žena, ljudi koji se vraćaju sa posla; ima prodavnica koje zatvaraju tek u dva ili tri sata ujutru, dok neke ne zatvaraju uopšte. Svaki put kada bi videla nekog tipa na trotoaru desno od nas, zavrtela bi volan i prilazila tik uz njega, što je moguće bliže, gde bi malo usporila, a zatim još snažnije dodala gas prolazeći ispred njega. Nisam reagovao, ali kada je četvrti put to učinila, upitao sam je. :
- Zašto to radite?
- Pretpostavljam da me zabavlja - rekla je.
Ništa nisam odgovorio. Pogledala me je.
Dopadalo mi se kada me gleda dok vozi i, protiv svoje volje, mašio sam se rukom za volan. Udarila me je po ruci desnom pesnicom, ne pretvarajući se. Udarala je poput konja. Opsovao sam, a ona se ponovo nasmejala.
- Tako su zabavni kada poskoče u trenutku kada čuju zvuk motora.
Sigurno je videla psa kako prelazi ulicu i bio sam pripravan da se okačim o nešto kako bih bolje podneo naglo kočenje, ali umesto da uspori, ona je ubrzala, a do mojih ušiju dopre potmuli zvuk iz pravca prednjeg dela vozila i ja osetih udarac.
- Prokletstvo - rekoh. - Prebrzo ste išli. Tako veliki pas mora daje ulubio kola...
-Začepi...
Lice joj je bilo kao od voska, pogled zamagljen, a kola više nisu išla onako pravo. Dva bloka kasnije, zaustavila se uz trotoar.
Hteo sam da izađem i proverim da li je sa hladnjakom sve u redu, kada mi se okačila o ruku. Disala je ržući poput konja.
- Od čega si ti, a? - upitala me je.
U tom trenutku njeno lice... ne mogu da ga zaboravim. Videti ženu u tom stanju nakon što ste je sami do istog doveli, još i nekako... Ali u mislima biti kilometrima od toga i iznenada je videti takvu. Nije se micala, stezala mi je zglavak svom snagom i malo balavila, budući da su joj uglovi usana bili vlažni. Pogledao sam kroz prozor kola. Ne znam gde smo se nalazili, na ulici nije bilo nikog. Pantalone su joj se iznenada otkopčale. U kolima se teško odoli požudi, ali ovaj put neću zaboraviti. Čak i kada mi sutra budu brijali glavu.
Nešto kasnije, vratio sam se na svoje mesto i uzeo volan, ali mi je ona gotovo odmah rekla da zaustavim. Psovala je kao kočijaš i izašla iz kola kako bi sela na zadnje sedište. Zatim mi je dala adresu noćnog kluba u kojem je trebalo da peva, a ja sam pokušao da se saberem i shvatim gde se nalazimo. Bio sam nestabilan, kao da sam mesec dana proveo u nekoj klinici, ali sam ipak uspeo da se držim uspravno dok sam izlazio iz kola. Hteo sam da proverim haubu. Bila je neoštećena. Samo tanak trag krvi koji je brzina ostavila na desnom blatobranu. To bi mogla biti i bilo koja druga mrlja.
Najbliže nam je bilo da napravimo polukrug i vratimo se istim putem.
Posmatrao sam je u retrovizoru, grebala je po staklu, a kada sam primetio crnu lešinu opruženu na trotoaru, ponovo sam je čuo kako šumno diše. Pas se još uvek micao, mora da su mu se od udarca slomila krsta, tako da se vukao po ivici trotoara. Povraćalo mi se i osećao sam slabost, a ona je počela da se smeje iza mene. Videla je da sam loše i počela da me vređa sebi u bradu; govorila mi je užasne stvari, a ja sam ponovo mogao da je imam tu, na ulici.
Ne znam od čega ste sačinjeni vi, ostali momci, ali kada sam je to veče doveo u klub u kojem je trebalo da peva, nisam mogao da ostanem napolju i da je čekam, krenuo sam odmah. Trebalo je da se vratim kući. Trebalo je da legnem. Živeti sam baš i nije uvek zanimljivo, ali pakla mu, to veče je vraški bilo dobro što sam sam. Nisam se čak ni skinuo. Popio sam ono čega je u kući bilo i opružio se na krevet. Bio sam prazan. Prokleto prazan
Sledeće veče sam opet bio tamo i čekao je. Tačno ispred vrata. Ostavio sam kola i izašao da napravim korak-dva po trotoaru. U tom kraju je vrvelo od sveta. Nisam mogao ostati. Ipak sam sačekao. Izašla je u isto vreme. Ta devojka je bila tačna kao sat. Odmah me je videla. Prepoznala me je. Ona dvojica su išli za njom, kao i obično. Smejala se onim svojini grlenim, raskalašnim smehom. Ne znam kako da vam kažem, ali kada je vidim takvu, noge me više ne drže čvrsto na zemlji. Otvorila je vrata taksija i svo troje su ušli. Bio sam iznenađen, to nisam očekivao. Idiot, rekao sam sebi. Ne shvataš da su takve devojke kapriciozne. Jedno veče si dobar, a već sutradan si običan vozač taksija. Ti si niko.
Ma nemoj. Niko. Vozio sam kao lud i zamalo da se zabijem u dupe jednom ogromnom autu ispred. Gunđao sam. Nisam bio sav svoj, eto. Iza mene, ono troje su se cerekali. Ona je govorila svojim muškim glasom, pobogu, reklo bi se da ga izvlači iz grla u obrnutom smeru, ali koliko god sumanuto, dobro je zvučalo.
Čim sam stigao, prva je izašla; ona dvojica nisu insistirali da plate. I oni su je poznavali. Ušli su a ona se nagla na moj prozor i pomilovala mi obraz kao detetu; uzeo sam ono sitno što je imala. Nisam želeo da se raspravljam sa njom. Hteo sam nešto da kažem. Nisam znao šta. Ona je krenula prva.
- Čekaćeš me - pitala je.
- Gde?
- Ovde. Izlazim za četvrt sata.
- Sama?
Prokletstvo. Pocrveneo sam. Da sam samo mogao da povučem reč, ali nisam i ona me zgrabi za obraz noktima.
- Vidite li ovo? - upitala je.
Opet je počela da se smeje. Nisam shvatao. Gotovo odmah me je pustila. Dodirnuo sam obraz. Krvario je.
- Nije to ništa! - rekla je. - Kada budem izašla, više neće krvariti. Čekaj me. Ovde.
Ušla je u klub. Trudio sam se da vidim u retrovizoru. Tri ogrebotine su mi se ocrtavale na obrazu... četvrtu, onu najveću, napravio je njen palac. Nije jako krvarilo. Ništa nisam osećao.
Čekao sam. To veče, nikog nismo ubili. Loš dan. Ništa bolji ni za mene.
Mislim da to dugo nije radila. Nije puno pričala i ništa nisam znao o njoj. Danju sam bio umrtvljen, a noću bih živnuo, sedao u svoju krntiju i odlazio po nju. Više nije sedala kraj mene; bilo bi suviše glupo da se raspravljamo oko toga. Izašao bih iz kola, a ona je sedala na moje mesto i bar dva ili tri puta nedeljno bismo uspeli da ubijemo nekog psa ili mačku.
Mislim da je drugog meseca našeg viđanja počela da želi nešto drugo.
Više nije osećala isto zadovoljstvo kao na početku i mislim da se u njoj rodila ideja o nekoj krupnijoj divljači. Ne mogu vam reći ništa drugo, smatrao sam to prirodnim... Više nije reagovala kao ranije, a ja sam hteo da ponovo bude ona stara. Znam, možete reći da sam monstrum. Niste upoznali tu devojku. Ubiti psa ili ubiti nekog klinca, uradio bih tako nešto za nju. Onda smo ubili jednu petnaestogodišnju devojku; šetala se sa svojim momkom, nekim mornarem. Vraćala se iz luna-parka. No, ispričaću vam.
Sleks je te večeri bila užasna. Čim je ušla u kola, video sam da želi nešto. Znao sam da ćemo voziti ćelu noć, ako bude potrebno, ali da se to nešto mora naći.
Prokletstvo, loše je počelo. Ubrzao sam pravo ka Kvins-borou Bridžu i tamo prešao na autoput. Nikada nisam video toliko vozila i pešaka. To je, reći ćete mi, normalno na autoputevima. Ali ja, te večeri, nisam osećao to. Vozili smo kilometrima. Napravili smo krug i našli se u sred Koni-Ajlenda (3). Sleks je već neko vreme držala volan. Ja sam sedeo na zadnjem sedištu i čvrsto se držao u krivinama. Izgledala je mahnito. Čekao sam. Kao i obično. Rekoh vam da sam bio umrtvljen. Budio bih se tek u trenutku kada i ona pređe na zadnje sedište. Prokletstvo. Ne želim da mislim na to.
Bilo je jednostavno. Počela je da krivuda na dvadeset četvrtom zapadno, a na dvadeset trećem ih je videla. Zabavljali su se, on je koračao trotoarom, a ona pored njega, ali na ulici, da bi delovala još niže. Bio je to visok, lep momak. Devojka je, sa leđa, bila sva žuta, plave kose i u žutoj haljinici. Nije se baš najjasnije videlo. Video sam Sleksine šake na volanu. Gadura. Znala je da vozi. Letela je pravo na njih i zakačila devojku sa boka. Imao sam utisak da umirem. Okrenuo sam se. Nepomično je ležala na zemlji dok je tip urlao trčeći za nama. Zatim sam video kako se pojavljuju zelena kola, ona stara policijska vozila.
Ne znam šta je radila Sleks. Više ništa nije primećivala. Ali nismo smeli ostati tu. Trebalo je šmugnuti.
- Brže! - vikao sam na nju.
Na trenutak me je pogledala, i zamalo daje nasela na trotoar.
- Gas, gas!...
Znam da sam bitanga, znam. Jedino što sam video bila su njena leđa. Ali baš me briga, razumete. Zbog toga momci sutra mogu da me obriju naćelavo. Mogu i da mi, šale radi, ostave samo šiške ili me ofarbaju u zeleno, briga me, razumete.
Sleks je dodala gas. Snašla se tako da smo ubrzo izbili na Surf Aveniju. Ta krntija je pravila užasnu buku. Ona policijska, tamo negde iza nas, mora da je već krenula u lov. Došli smo do rampe za autoput. Farovi više nisu radili. Prokletstvo, Trebalo je da uzmem neka druga kola. Sve se pomešalo. A ona druga, što su se vukla iza nas. Trka puževa. Došlo mi je da počupam sve nokte zubima.
Sleks se svojski trudila. I dalje sam gledao njena leđa. Znao sam šta želi, i to me je mučilo koliko i nju. Još jednom sam viknuo "Gas!" i ona je nastavila, a zatim se na trenutak okrenula i neko je prošao kroz rampu. Nije ga videla. Došao nam je sa desne strane, vozio je najmanje 75 na sat. Video sam drvo i sklupčao se, ali ona se nije pomerila, a kada su me izvukli, urlao sam poput zveri, ali se Sleks i dalje nije mrdala. Volan joj se zabio u grudi. Jedva su je iščupali odatle, vukući je za njene bele ruke. Jednako bele kao i lice. Još uvek je malo balavila. Oči su joj bile otvorene. Ni ja nisam mogao da se pomeram, jer mi je stopalo okrenuto u pogrešnom smeru, ali sam tražio da je donesu i stave kraj mene. Tada sam joj video oči. Zatim sam video i nju. Krvi je bilo svuda po njoj, čitavi potoci. Svuda sem na licu.
Skinuli su joj krzneni ogrtač i videli da ispod ne nosi ništa sem svojih pantalona. Bela koža njenih bokova delovala je bespolno i ukočeno pod svetlošću natrijumskih svetiljki koje su osvetljavale put. Šlic joj je već bio otkopčan kada smo se zabili u drvo.
-----
(1)
Zajedno sa Oniksom (Onyx), ovo mesto odredilo je Njujork kao prestonicu džeza; tokom tridesetih godina XX veka, zahvaljujući najpre belim džezerima koji su ih posećivali. raste broj malih klubova duž 52. ulice - Sving Street -, između 5. i 6. avenije. Sa četrdesetim godinama, Three Deuces pratio je razvoj džeza ka malim grupama bi-bapa, a ovde je svirao i Čarli Parker (Charlie Parker) (cf. Kompletna dela (Euvres completes) VI, str. 126). Ovaj naziv označava „Tri Dvojke" (kartaroška igra) i Vijan u to može uneti određenu simboličku interpretaciju...
(2)
Slacks - pantalone, prilično ležernog kroja, i za žene i za muškarce.
(3)
Smešten na krajnjem jugu Bruklina, Koni Ajlend je čuveno letovalište Njujorčana koji sebi ne mogu da priušte nešto egzotičnije. Pravo letovalište, sa plažama i šetalištima duž okeana, na kojem se nalazi i luna-park u kojem je, u to vreme, postojao toranj za spuštanje padobranom, visok 75m.
naslov izvornika: Vernon Sullivan: LES CHIENS, LE DESIR ET LA MORT
IK KIŠA NOVI SAD 2010
Uhvatili su me. Sutra me čeka stolica. Ipak ću napisati ovo, hteo bih da objasnim. Sudija nije shvatio. Konačno, Sleks je sada mrtva, i teško je bilo govoriti znajući da niko neće poverovati. Da je bar Sleks uspela da se izvuče iz kola, pa da ispriča sve ovo. No, nemojmo više o tome, ionako se tu više ništa ne može. Bar ne ovde, na zemlji.
Korov... kada je neko taksista, navika ga najpre izjeda, a potom postaje deo njega. Vozi po čitav dan i na silu upoznaje sve kvartove. Postoje oni koje voli više od drugih. Poznajem likove koji bi pre dali da ih spale, no da mušteriju voze u Bruklin. Ja, pak, rado vozim tamo. Hoću reći, rado sam to činio, zato što više neću imati prilike. Prešlo mi je u naviku da gotovo svako veče provedem oko sat vremena u Three Deuces (1). Jedno veče sam tamo odveo mušteriju suviše pijanu da bi vozio sam, tipa koji je insistirao da uđem sa njim. Kada sam izašao, bilo mi je jasno koji tip devojaka tamo obitava. Tek tada - kakav idiot, reći ćete.
Svako veče sam u isto vreme bio tamo. Ona je baš tada izlazila. U Deuces su često imali pevačice, znam da je i ona bila jedna od njih. Zvali su je Sleks, zato što je najčešće nosila pantalone (2). Novine su rekle i da je bila lezbejka. Gotovo uvek je izlazila sa ta dva tipa, svojim pijanistom i basistom. Ulazili bi u pijanistina kola i nestajali negde, da bi se potom vratili da svrše veče u Deuces. To sam kasnije saznao.
Nikada nisam ostajao dugo. Kola nisu smela dugo da budu parkrirana na jednom mestu, niti da dugo ostanu prazna. A u tom kraju grada, mušterija je bilo više no u bilo kom drugom. Ali to veče, ono o kojem govorim, nešto su se posvađali i to oko nečeg ozbiljnog. Njena pesnica besno je krenula ka pijanistinom nosu. Ta devojka je zaista vraški snažno udarala. Oborila ga je moćnije od pajkana. Istina, bio je punog stomaka, ali bi pao čak i da ga je odalamila na tašte. Sve u svemu, onako pijan ostao je da leži, dok je drugi pokušavao da ga osvesti prskajući ga vodom i prinoseći mu komad limuna. Nisam video kraj, budući da je otvorila vrata taksija i sela na mesto suvozača. Zatim je kresnula upaljač i pogledala me ispod oka.
- Hoćete da mi zapalite kola?
Odrično je klimnula glavom i ugasila upaljač, dok sam ja palio motor. Pedeset metara dalje, nakon što sam skrenuo u Jork Aveniju, pitao sam je za adresu, budući da sam tek tada shvatio da ništa nije rekla.
- Samo pravo.
Meni je bilo svejedno, taksimetar je radio svoje. Tada sam pritisnuo gas. U to doba noći, sveta je bilo samo u kvartovima sa klubovima, a čim bi se zamaklo dalje od centra, vladala je pustoš. Teško je poverovati, ali u to doba je u ovim delovima grada gore nego u predgrađu. Par automobila i poneki tip, s vremena na vreme.
Nakon što joj je palo na pamet da sedne kraj mene, od ove devojke ništa normalno nisam ni mogao očekivati. Gledao sam je iz profila. Imala je crnu kosu koja joj je sezala do ramena, dok joj je lice bilo toliko bledo da je delovala bolesno. Usne je mazala gotovo crnim nižem, tako da su ličile na mračni ponor. Išli smo dalje. Odlučila je da progovori.
- Pustite me na vaše mesto.
Zaustavio sam kola. Odlučio sam da se ne bunim. Video sam kako je skinula svog druga, te nisam imao nameru da se hvatam u koštac sa ženskom tog kalibra. Krenuo sam da izađem, ali mi se ona okači o ruku.
- Nema potrebe. Preko vas ću.
Sela mi je na kolena i skliznula na drugu stranu. Bila je čvrsta poput sante leda, ali ne i tako hladna..
Shvatila je da mi se nešto desilo i prasnu u smeh, bez imalo zlobe. Delovala je gotovo zadovoljno. Kada je pritisnula gas, imao sam utisak da će pokazivač brzine mog starog vozila eksplodirati. Zalepili smo se za sedišta od siline kojom je krenula.
Nakon što smo prošli Harlem River, stigli smo u Bronks, a ona je gazila papučicu do daske. U Francuskoj sam imao prilike da vidim tipove koji rasturaju vozila, ali to nije bio ni deseti deo masakra koji je pravila ova ženska u pantalonama. Francuzi su samo opasni. Ova ovde je katastrofa. I dalje ništa nisam govorio.
Oh, ovo vam je smešno, jer mislite da bih svojim stasom i mišićima mogao izaći na kraj sa jednom ženom. Ni vi se ne biste usudili da ste videli njena usta i izgled koji je njeno lice poprimilo tu, za volanom. Belo poput leša, sa crnom rupom. Gledao sam je sa strane i motrio u isto vreme, ne govoreći ništa. Nisam baš želeo da nas primeti neki pandur. Ne možete ni zamisliti, kažem vam, koliko je u tim kvartovima Njujorka malo ljudi nakon nekog vremena. Napamet je skretala u ulice. Kroz čitave blokove nismo naišli ni na besnog kera, a potom bi se pojavila dva ili tri tipa, poneki klošar, žena, ljudi koji se vraćaju sa posla; ima prodavnica koje zatvaraju tek u dva ili tri sata ujutru, dok neke ne zatvaraju uopšte. Svaki put kada bi videla nekog tipa na trotoaru desno od nas, zavrtela bi volan i prilazila tik uz njega, što je moguće bliže, gde bi malo usporila, a zatim još snažnije dodala gas prolazeći ispred njega. Nisam reagovao, ali kada je četvrti put to učinila, upitao sam je. :
- Zašto to radite?
- Pretpostavljam da me zabavlja - rekla je.
Ništa nisam odgovorio. Pogledala me je.
Dopadalo mi se kada me gleda dok vozi i, protiv svoje volje, mašio sam se rukom za volan. Udarila me je po ruci desnom pesnicom, ne pretvarajući se. Udarala je poput konja. Opsovao sam, a ona se ponovo nasmejala.
- Tako su zabavni kada poskoče u trenutku kada čuju zvuk motora.
Sigurno je videla psa kako prelazi ulicu i bio sam pripravan da se okačim o nešto kako bih bolje podneo naglo kočenje, ali umesto da uspori, ona je ubrzala, a do mojih ušiju dopre potmuli zvuk iz pravca prednjeg dela vozila i ja osetih udarac.
- Prokletstvo - rekoh. - Prebrzo ste išli. Tako veliki pas mora daje ulubio kola...
-Začepi...
Lice joj je bilo kao od voska, pogled zamagljen, a kola više nisu išla onako pravo. Dva bloka kasnije, zaustavila se uz trotoar.
Hteo sam da izađem i proverim da li je sa hladnjakom sve u redu, kada mi se okačila o ruku. Disala je ržući poput konja.
- Od čega si ti, a? - upitala me je.
U tom trenutku njeno lice... ne mogu da ga zaboravim. Videti ženu u tom stanju nakon što ste je sami do istog doveli, još i nekako... Ali u mislima biti kilometrima od toga i iznenada je videti takvu. Nije se micala, stezala mi je zglavak svom snagom i malo balavila, budući da su joj uglovi usana bili vlažni. Pogledao sam kroz prozor kola. Ne znam gde smo se nalazili, na ulici nije bilo nikog. Pantalone su joj se iznenada otkopčale. U kolima se teško odoli požudi, ali ovaj put neću zaboraviti. Čak i kada mi sutra budu brijali glavu.
Nešto kasnije, vratio sam se na svoje mesto i uzeo volan, ali mi je ona gotovo odmah rekla da zaustavim. Psovala je kao kočijaš i izašla iz kola kako bi sela na zadnje sedište. Zatim mi je dala adresu noćnog kluba u kojem je trebalo da peva, a ja sam pokušao da se saberem i shvatim gde se nalazimo. Bio sam nestabilan, kao da sam mesec dana proveo u nekoj klinici, ali sam ipak uspeo da se držim uspravno dok sam izlazio iz kola. Hteo sam da proverim haubu. Bila je neoštećena. Samo tanak trag krvi koji je brzina ostavila na desnom blatobranu. To bi mogla biti i bilo koja druga mrlja.
Najbliže nam je bilo da napravimo polukrug i vratimo se istim putem.
Posmatrao sam je u retrovizoru, grebala je po staklu, a kada sam primetio crnu lešinu opruženu na trotoaru, ponovo sam je čuo kako šumno diše. Pas se još uvek micao, mora da su mu se od udarca slomila krsta, tako da se vukao po ivici trotoara. Povraćalo mi se i osećao sam slabost, a ona je počela da se smeje iza mene. Videla je da sam loše i počela da me vređa sebi u bradu; govorila mi je užasne stvari, a ja sam ponovo mogao da je imam tu, na ulici.
Ne znam od čega ste sačinjeni vi, ostali momci, ali kada sam je to veče doveo u klub u kojem je trebalo da peva, nisam mogao da ostanem napolju i da je čekam, krenuo sam odmah. Trebalo je da se vratim kući. Trebalo je da legnem. Živeti sam baš i nije uvek zanimljivo, ali pakla mu, to veče je vraški bilo dobro što sam sam. Nisam se čak ni skinuo. Popio sam ono čega je u kući bilo i opružio se na krevet. Bio sam prazan. Prokleto prazan
Sledeće veče sam opet bio tamo i čekao je. Tačno ispred vrata. Ostavio sam kola i izašao da napravim korak-dva po trotoaru. U tom kraju je vrvelo od sveta. Nisam mogao ostati. Ipak sam sačekao. Izašla je u isto vreme. Ta devojka je bila tačna kao sat. Odmah me je videla. Prepoznala me je. Ona dvojica su išli za njom, kao i obično. Smejala se onim svojini grlenim, raskalašnim smehom. Ne znam kako da vam kažem, ali kada je vidim takvu, noge me više ne drže čvrsto na zemlji. Otvorila je vrata taksija i svo troje su ušli. Bio sam iznenađen, to nisam očekivao. Idiot, rekao sam sebi. Ne shvataš da su takve devojke kapriciozne. Jedno veče si dobar, a već sutradan si običan vozač taksija. Ti si niko.
Ma nemoj. Niko. Vozio sam kao lud i zamalo da se zabijem u dupe jednom ogromnom autu ispred. Gunđao sam. Nisam bio sav svoj, eto. Iza mene, ono troje su se cerekali. Ona je govorila svojim muškim glasom, pobogu, reklo bi se da ga izvlači iz grla u obrnutom smeru, ali koliko god sumanuto, dobro je zvučalo.
Čim sam stigao, prva je izašla; ona dvojica nisu insistirali da plate. I oni su je poznavali. Ušli su a ona se nagla na moj prozor i pomilovala mi obraz kao detetu; uzeo sam ono sitno što je imala. Nisam želeo da se raspravljam sa njom. Hteo sam nešto da kažem. Nisam znao šta. Ona je krenula prva.
- Čekaćeš me - pitala je.
- Gde?
- Ovde. Izlazim za četvrt sata.
- Sama?
Prokletstvo. Pocrveneo sam. Da sam samo mogao da povučem reč, ali nisam i ona me zgrabi za obraz noktima.
- Vidite li ovo? - upitala je.
Opet je počela da se smeje. Nisam shvatao. Gotovo odmah me je pustila. Dodirnuo sam obraz. Krvario je.
- Nije to ništa! - rekla je. - Kada budem izašla, više neće krvariti. Čekaj me. Ovde.
Ušla je u klub. Trudio sam se da vidim u retrovizoru. Tri ogrebotine su mi se ocrtavale na obrazu... četvrtu, onu najveću, napravio je njen palac. Nije jako krvarilo. Ništa nisam osećao.
Čekao sam. To veče, nikog nismo ubili. Loš dan. Ništa bolji ni za mene.
Mislim da to dugo nije radila. Nije puno pričala i ništa nisam znao o njoj. Danju sam bio umrtvljen, a noću bih živnuo, sedao u svoju krntiju i odlazio po nju. Više nije sedala kraj mene; bilo bi suviše glupo da se raspravljamo oko toga. Izašao bih iz kola, a ona je sedala na moje mesto i bar dva ili tri puta nedeljno bismo uspeli da ubijemo nekog psa ili mačku.
Mislim da je drugog meseca našeg viđanja počela da želi nešto drugo.
Više nije osećala isto zadovoljstvo kao na početku i mislim da se u njoj rodila ideja o nekoj krupnijoj divljači. Ne mogu vam reći ništa drugo, smatrao sam to prirodnim... Više nije reagovala kao ranije, a ja sam hteo da ponovo bude ona stara. Znam, možete reći da sam monstrum. Niste upoznali tu devojku. Ubiti psa ili ubiti nekog klinca, uradio bih tako nešto za nju. Onda smo ubili jednu petnaestogodišnju devojku; šetala se sa svojim momkom, nekim mornarem. Vraćala se iz luna-parka. No, ispričaću vam.
Sleks je te večeri bila užasna. Čim je ušla u kola, video sam da želi nešto. Znao sam da ćemo voziti ćelu noć, ako bude potrebno, ali da se to nešto mora naći.
Prokletstvo, loše je počelo. Ubrzao sam pravo ka Kvins-borou Bridžu i tamo prešao na autoput. Nikada nisam video toliko vozila i pešaka. To je, reći ćete mi, normalno na autoputevima. Ali ja, te večeri, nisam osećao to. Vozili smo kilometrima. Napravili smo krug i našli se u sred Koni-Ajlenda (3). Sleks je već neko vreme držala volan. Ja sam sedeo na zadnjem sedištu i čvrsto se držao u krivinama. Izgledala je mahnito. Čekao sam. Kao i obično. Rekoh vam da sam bio umrtvljen. Budio bih se tek u trenutku kada i ona pređe na zadnje sedište. Prokletstvo. Ne želim da mislim na to.
Bilo je jednostavno. Počela je da krivuda na dvadeset četvrtom zapadno, a na dvadeset trećem ih je videla. Zabavljali su se, on je koračao trotoarom, a ona pored njega, ali na ulici, da bi delovala još niže. Bio je to visok, lep momak. Devojka je, sa leđa, bila sva žuta, plave kose i u žutoj haljinici. Nije se baš najjasnije videlo. Video sam Sleksine šake na volanu. Gadura. Znala je da vozi. Letela je pravo na njih i zakačila devojku sa boka. Imao sam utisak da umirem. Okrenuo sam se. Nepomično je ležala na zemlji dok je tip urlao trčeći za nama. Zatim sam video kako se pojavljuju zelena kola, ona stara policijska vozila.
Ne znam šta je radila Sleks. Više ništa nije primećivala. Ali nismo smeli ostati tu. Trebalo je šmugnuti.
- Brže! - vikao sam na nju.
Na trenutak me je pogledala, i zamalo daje nasela na trotoar.
- Gas, gas!...
Znam da sam bitanga, znam. Jedino što sam video bila su njena leđa. Ali baš me briga, razumete. Zbog toga momci sutra mogu da me obriju naćelavo. Mogu i da mi, šale radi, ostave samo šiške ili me ofarbaju u zeleno, briga me, razumete.
Sleks je dodala gas. Snašla se tako da smo ubrzo izbili na Surf Aveniju. Ta krntija je pravila užasnu buku. Ona policijska, tamo negde iza nas, mora da je već krenula u lov. Došli smo do rampe za autoput. Farovi više nisu radili. Prokletstvo, Trebalo je da uzmem neka druga kola. Sve se pomešalo. A ona druga, što su se vukla iza nas. Trka puževa. Došlo mi je da počupam sve nokte zubima.
Sleks se svojski trudila. I dalje sam gledao njena leđa. Znao sam šta želi, i to me je mučilo koliko i nju. Još jednom sam viknuo "Gas!" i ona je nastavila, a zatim se na trenutak okrenula i neko je prošao kroz rampu. Nije ga videla. Došao nam je sa desne strane, vozio je najmanje 75 na sat. Video sam drvo i sklupčao se, ali ona se nije pomerila, a kada su me izvukli, urlao sam poput zveri, ali se Sleks i dalje nije mrdala. Volan joj se zabio u grudi. Jedva su je iščupali odatle, vukući je za njene bele ruke. Jednako bele kao i lice. Još uvek je malo balavila. Oči su joj bile otvorene. Ni ja nisam mogao da se pomeram, jer mi je stopalo okrenuto u pogrešnom smeru, ali sam tražio da je donesu i stave kraj mene. Tada sam joj video oči. Zatim sam video i nju. Krvi je bilo svuda po njoj, čitavi potoci. Svuda sem na licu.
Skinuli su joj krzneni ogrtač i videli da ispod ne nosi ništa sem svojih pantalona. Bela koža njenih bokova delovala je bespolno i ukočeno pod svetlošću natrijumskih svetiljki koje su osvetljavale put. Šlic joj je već bio otkopčan kada smo se zabili u drvo.
-----
(1)
Zajedno sa Oniksom (Onyx), ovo mesto odredilo je Njujork kao prestonicu džeza; tokom tridesetih godina XX veka, zahvaljujući najpre belim džezerima koji su ih posećivali. raste broj malih klubova duž 52. ulice - Sving Street -, između 5. i 6. avenije. Sa četrdesetim godinama, Three Deuces pratio je razvoj džeza ka malim grupama bi-bapa, a ovde je svirao i Čarli Parker (Charlie Parker) (cf. Kompletna dela (Euvres completes) VI, str. 126). Ovaj naziv označava „Tri Dvojke" (kartaroška igra) i Vijan u to može uneti određenu simboličku interpretaciju...
(2)
Slacks - pantalone, prilično ležernog kroja, i za žene i za muškarce.
(3)
Smešten na krajnjem jugu Bruklina, Koni Ajlend je čuveno letovalište Njujorčana koji sebi ne mogu da priušte nešto egzotičnije. Pravo letovalište, sa plažama i šetalištima duž okeana, na kojem se nalazi i luna-park u kojem je, u to vreme, postojao toranj za spuštanje padobranom, visok 75m.