prevela: Milena Benini
I
Jasmina, koja je sa svojim ljubavnikom otišla u kupovinu u neki sumnjivi dućan, nikad nije tako zvonila. Nije to bio ni moj ujak, jer je on baš umro dvije godine ranije. Pas zvoni dvaput, a ja imam ključeve. Dakle, nešto treće. Zvonjava je imala karakter: čvrsta ... možda i teška ... ne, prije gusta ... spora i skupa zvonjava.
Dakle, vodoinstalater. Ušao je, ovjenčan, u kombinezonu, s miješanom torbom od kože nekog istrijebljenog biljoždera, opremljen zveckavom željezarijom.
- Kupaonica je tamo - rekao mi je s pokretom strijelca.
Nije postavio pitanje. Konačno me poučio gdje se u ovom stanu nalazi kupaonica, koju bez njegove primjedbe još dugo vremena ne bih mogao locirati s preciznošću jasno impliciranom u njegovoj kratkoj rečenici.
U to doba dana, jer Jasmine nije bilo, jer je moj ujak baš umro, i jer pas (najčešće) zvoni dvaput, u kući je bilo samo mojih jedanaestero nećaka i nećakinja, koji su se u kuhinji igrali plinskom grijalicom, i nije bilo nikakve buke.
Budući da je nakon dugog obilaska stigao u dnevnu sobu, zalijepljen za svoj pokret, usmjerio sam vodoinstalatera na pravi put i odveo ga, dakle, do kupaonice. Htio sam ući s njim kad me odgurnuo, nimalo nepristojno već s onom čvrstinom koja pripada samo stručnjacima.
- Vi mi ne trebate - reče - a mogli biste zaprljati svoje lijepo novo odijelo.
Naglasio je novo.
Nisam ništa rekao, jer je prikriveno prepredeno hihotao, i otišao sam otkinuti etiketu koja mi je visjela s odijela.
Još jedan Jasminin propust. Ali, konačno, ne možete od žene koja vas ne poznaje, koja nikad nije čula ni vaše ime, koja ne zna čak ni da postojite, koja ni sama možda ne postoji baš sasvim, odnosno uopće, očekivati da vam pruža usluge engleske guvernante, Alice Marshall, rođene u Bridgeportu u Wilsbireu; i prokleo sam Alice zbog njene kronične nepažnje. A ona mije uzvratila primjedbom kako se ne može odjednom suzdržavati od nadgledanja nećaka i uklanjati etikete, i morao sam pognuti glavu, jer sam baš u tom trenutku prolazio kraj vrata koja vode do predvorja blagovaonice, vrata koja su notorno preniska što sam više puta napomenuo gluhom arhitektu kojeg mi je dodijelio stanodavac.
Tako sredivši nered u svojoj pojavi, na prstima sam se, da nikog ne uzbunim, uputio prema sobi Jasminine majke, kojoj sam namijenio jednu od najljepših soba u stanu, jednu od onih koje gledaju na cestu a bacaju pogled i na drugu stranu kad ih nitko ne vidi, naprosto da sačuvaju ravnotežu.
Vrijeme je, možda, da vam pružim Jasminin portret; no, u mraku (jer neda nikad ne otvaramo prozore, budući da Jasmina ne postoji pa dakle ne može imati ni majku, stoje neosporno, kao što ćete vidjeti u nastavku ove priče), u mraku, dakle, opis ne bi bio točan.
Prošao sam kroz sobu Jasminine majke i oprezno otvorio vrata koja, odatle, vode u sobu za biljar, koja dijeli jedan zid s kupaonicom. Predviđajući dolazak vodoinstalatera, već sam davno u taj zid dao ugraditi jedan četvrtast otvor, što objašnjava kako sam, odatle, mogao mirno promatrati pokrete i poteze čovjeka dok se ono bavio instalacijama. Podigavši glavu, ugledao me i glavom me pozvao da mu se pridružim.
Žurno sam se vratio putem kojim sam i došao. U prolazu sam vidio da se moji nećaci još uvijek igraju kraj plinske grijalice i na licu mjesta osjetio sam (ali kratko, jer me vodoinstalater čekao i nisam htio da moje kašnjenje shvati kao mrtvačku ukočenost, kojoj često pripisuju moje ozbiljno držanje) potpun i nerazuman prezir prema tim nesavršenim strojevima, plinskim grijalicama. Živahno sam stigao do špajze, otvorio spojna vrata koja vode do uskog odmorišta s četiri odvojka, od kojih bijedan opsluživao sobu za biljar, da nije osuđena na propast, drugi isto tako osuđenu sobu Jasminine majke, a četvrti kupaonicu. Treći sam zatvorio i konačno ušao.
Sjedeći na rubu kade, vodoinstalater je melankolično promatrao debele daske koje su štitile cijevi; nedovoljno, jer ih je raznio vrhom šila.
- Nikad u životu - ustvrdio je - nisam vidio takve instalacije.
- Stare su - rekoh ja.
- Vidi se - reče on.
- Zato i kažem - rekoh. - Jer ja nisam u stanju odrediti starost instalacija ako nije svima očita.
- Ima ih koji pričaju - primijeti on - i kamo ih to dovede ...? Ali onaj tko je ovo složio nije bio majstor.
- Vaša firma je radila instalacije - rekoh ja. - Toga se posve jasno sjećam.
- Onda ja još nisam radio za njih - reče on. - Inače bih dao otkaz.
- Pa onda - rekoh ja - ispada isto, jer biste otišli; to je kao da ste bili kod njih, ali brojeći od trenutka kad ste otišli.
- U svakom slučaju - reče on - da dohvatim gnjusnog kurvinog sina koji bazdi na masnoću klokanove pičke koji je tako odurno sjebao ovaj vražji usrani bordel od instalacija ... e, pa ... kako se kaže, ne bih mu čestitao.
A onda je počeo psovati i vene na vratu su mu se napele kao užad. Promijenio je položaj, usmjerivši glas prema dnu kade da dobije ozbiljan odjek kojeg se držao tijekom sljedećih sati.
- Dobro - zaključio je ostavši bez daha. - No da, nema mi druge nego da počnem.
Već sam tražio udoban položaj iz kojeg ću ga promatrati dok radi kad je iz svoje kožne torbe izvadio veliku lemilicu. Izvadivši iz džepa bocu, izlio je njen sadržaj u šupljinu koju je vrijedni proizvođač ostavio na dnu cijevi za plin. Šibica je zapalila veliki plamen koji je liznuo prema stropu.
Osvijetljen plavom svjetlošću, vodoinstalater se nagnuo i s prezrivim izrazom promotrio dvije cijevi za toplu i hladnu vodu, cijev od plina, vod centralnog grijanja, i još neke cjevurdije čiju svrhu nisam znao.
- Najbolje bi bilo - reče - da sve izvadimo i krenemo ispočetka. Ali to ćete osjetiti.
- Kad se mora - rekoh ja.
Ne želeći prisustvovati masakru, otišao sam na vrš-cima prstiju. U trenutku dok sam zatvarao vrata, on je okretao kljun lemilice, i buka oplinovljenog benzina pokrila je lagani klik kračuna koji se došao smjestiti u svoje stanište.
Prošao sam kraj vrata Jasminine sobe, osuđene od početka ali upravo pomilovane, i, prolazeći kroz dnevnu sobu, odvojio sam se prema blagovaonici, odakle sam se mogao vratiti u svoju sobu.
Ja sam se već više puta izgubio u stanu, i Jasmina ga po svaku cijenu želi promijeniti, ali morat će sama pronaći novi stan, jer se tvrdoglavi oko toga bez da je ja molim.
Uostalom, i ja se tvrdoglavim, govoreći vam o Jasmini samo zato što je volim; ona u ovoj priči ne igra nikakvu ulogu, i vjerojatno nikad ni neće, osim, naravno, ukoliko ne promijenim mišljenje, ali to nitko ne
može predvidjeti; a budući da će rezultat toga ubrzo biti poznat, beskorisno je opterećivati se jednom tako nezanimljivom temom; još manje zanimljivom od bilo koje druge; konkretno, pri tome mislim na uzgajanje tirolskih mušica i disertacije o vunorodnim bubama.
Stigavši u svoju sobu, smjestio sam se kraj kredenca od navoštenog kestena kojeg sam već odavno, bez pretjerivanja, pretvorio u gramofon. Pokrećući prekidač koji kontrolira strujne krugove čije zatvaranje omogućuje stroju da proradi, pokrenuo sam kretanje podložnice na koju se spustila ploča kako bi se prepustila ispuštanju melodije apsorbirane upotrebom naoštrene igle.
Crnpurasti naglasci Deep South Suite uskoro su me bacili u moju omiljenu letargiju a ubrzanje pokreta klatna koje bi to izazvalo povuklo je Sunčev sustav u prisilnu rotaciju, krateći trajanje svijeta za skoro čitav jedan dan; i to toliko dobro i efikasno da je bilo pola devet ujutro i budio sam se; zabrinut da svojim nogama ne dodirnem Jasminine izazovne noge; nažalost, Jasmina me ignorirala. A stalno je čekam; ona ima sirensku kosu pod suncem, i volio bih joj stisnuti struk svojim grubim rukama i natjerati je da izdahne pod mojim krvatrenim poljupcima; ali ne u dane kad počne sličiti Claudeu Farrereu.
"Osam i pol", rekoh si. "A vodoinstalater sigurno umire od gladi! ..."
Jako sam se brzo obukao i orijentirao se, pa krenuo prema kupaonici. Njezini su mi se rubovi činili duboko promijenjenima, kao nakon nekoliko prirodnih nepogoda; ubrzo sam shvatio da je razlika samo u nedostatku uobičajenih cijevi, i pomirio se s tim.
Vodoinstalater, ispružen kraj kade, još je uvijek disao. Dao sam mu juhice kroz nos, jer su mu se zubi stisnuli na štapiću olova za lemljenje. Čim se povratio u život, opet se bacio na posao.
- Stvari stoje tako - reče mi - da sam završio najveći posao; sve je srezano do golog zida i mogu krenuti ispočetka. Birajte.
Napravite kako je najbolje rekoh mu. Oslanjam se na vaše specijalističke sposobnosti, i ni za što na svijetu ne bih volio da makar i najmanja moja sugestija postane kočnica vašem poduzetnom duhu ... onom poduzetnom duhu koji je, ne moram ni reći, ekskluzivno pravo društva vodoinstalatera.
- Ne napadajte - savjetova mi on. - U principu, shvaćam; ali diploma mi je daleko, a ako mi slomite noge neću više moći razgovarati s vama. Smiješno kako ljudi koji misle da su obrazovani osjećaju potrebu da zajebavaju ljude! ...
- Uvjeravam vas - rekoh ja - da i najmanji vaš čin visoko cijenim, i ne sumnjajte u moju poniznost.
- Dobro - reče on. - Nisam ja neki gad. Dakle, sad ću nešto napraviti. Napravit ću točno onako kako je bilo. Konačno, ipak se za to moj kolega pobrinuo, a vodoinstalateri uvijek imaju svoje razloge. Cesto si čovjek kaže: "Evo vidiš cijev koja nije ravna!" ... I pita se čovjek zašto, i, naravno, prvo se optuži vodoinstalatera; ali kad bi se htjelo ući u stvari do kraja, često je to zbog nekog razloga koji se ne zna, i radije se pusti da izgleda kao da cijev nije ravna. A zapravo je u pitanju zid. Da se vratimo na temu, napravit ću sve točno isto kako je bilo; i siguran sam da će nakon toga sve štimati.
Suzdržao sam se od primjedbe: štimalo je i prije nego što je on došao. Ali, zapravo, nisam znao ništa o tome. Parabola o ravnoj cijevi ostala mije u pamćenju i zašutio sam.
Uspio sam pronaći svoj krevet. Na katu iznad odzvanjao je zvuk nestrpljivih koraka. Ljudi su dosadni; zar ne bi mogli nervozno leći, umjesto da nervozno šetkaju po podu svoje sobe. Vratih se razumu: ne bi.
Jasminina me slika progonila sve do vidljivosti, i proklinjao sam njenu majku stoje udaljava od mene sa zlobom koju ništa ne opravdava. Jasmini je devetnaest godina, i znam da je imala i druge muškarce osim mene; razlog više da ne oklijeva primiti me u svoju intimu; stvar je samo u njenoj majci i ljubomori.
Natjerao sam se da mislim na nešto sasvim drugo, neku bezrazložnu zlobu, i bilo mi ju je tako teško točno zamisliti, materijalizirati uz pomoć crvenog i bijelog pamučnog konca, da sam se sa svoje strane onesvijestio na dulje vrijeme. U kupaonici, hrkanje lemilice oplavljivalo je rubove moga sna neravnomjernim oksidiranim resicama.
II
Vodoinstalater je ostao kod mene četrdeset i osam sati u komadu. Radovi su bili daleko od dovršenih, a ja sam prolazio kraj ulaza na putu za kuhinju kad sam začuo kucanje na vratima.
- Otvorite! - rekli su mi. - Hitno je!
Otvorio sam i ugledao susjedu s kata iznad koja je stajala preda mnom u velikoj boli. Lice joj je nosilo znakove nedavnog jada, i žuborila je po mom tepihu. Izgledala je kao da je taj čas izašla iz Seine.
- Pali ste u vodu? - upitah je sa zanimanjem.
- Ispričavam se što vam smetam, gospodine - reče mi ona. - Ali kod mene curi... zvala sam vodoinstalatera, trebao je stići prije tri dana ...
- Imam ja jednog ovdje - rekoh joj. - Da nije to vaš?
- Sedmero djece mi se utopilo - reče mi ona. -Samo još dvoje najstarijih diše, jer im je voda stigla tek do brade. Ali ako vodoinstalater ima još posla kod vas ... ne bih vam htjela smetati...
- Mislim da se prevario - rekoh ja. - Idem ga pitati, da mi savjest bude čista. Zapravo, moja kupaonica je funkcionirala posve zadovoljavajuće.
III
Kad sam ušao u kupaonicu, baš je bacao zadnju ruku na spaljenu mrlju u obliku ljiljana koja je ukrasila jedan goli dio zida.
- To vam već i ovako može držati - reče mi. - Sve sam vratio točno kako je bilo; dodao sam par spaljotina jer mi to najbolje ide, a volim dobro obavljen posao.
- Traži vas jedna gospođa - rekoh ja.- Niste možda trebali otići na kat iznad mene?
- Vi ste na četvrtom?
- Na trećem - rekoh ja.
- Znači da sam se zabunio - zaključi on. - Razgovarat ću s gospođom. Zgrada će vam poslati račun. Ali nemojte žaliti... u svakoj kupaonici uvijek ima posla za vodoinstalatera.
I
Jasmina, koja je sa svojim ljubavnikom otišla u kupovinu u neki sumnjivi dućan, nikad nije tako zvonila. Nije to bio ni moj ujak, jer je on baš umro dvije godine ranije. Pas zvoni dvaput, a ja imam ključeve. Dakle, nešto treće. Zvonjava je imala karakter: čvrsta ... možda i teška ... ne, prije gusta ... spora i skupa zvonjava.
Dakle, vodoinstalater. Ušao je, ovjenčan, u kombinezonu, s miješanom torbom od kože nekog istrijebljenog biljoždera, opremljen zveckavom željezarijom.
- Kupaonica je tamo - rekao mi je s pokretom strijelca.
Nije postavio pitanje. Konačno me poučio gdje se u ovom stanu nalazi kupaonica, koju bez njegove primjedbe još dugo vremena ne bih mogao locirati s preciznošću jasno impliciranom u njegovoj kratkoj rečenici.
U to doba dana, jer Jasmine nije bilo, jer je moj ujak baš umro, i jer pas (najčešće) zvoni dvaput, u kući je bilo samo mojih jedanaestero nećaka i nećakinja, koji su se u kuhinji igrali plinskom grijalicom, i nije bilo nikakve buke.
Budući da je nakon dugog obilaska stigao u dnevnu sobu, zalijepljen za svoj pokret, usmjerio sam vodoinstalatera na pravi put i odveo ga, dakle, do kupaonice. Htio sam ući s njim kad me odgurnuo, nimalo nepristojno već s onom čvrstinom koja pripada samo stručnjacima.
- Vi mi ne trebate - reče - a mogli biste zaprljati svoje lijepo novo odijelo.
Naglasio je novo.
Nisam ništa rekao, jer je prikriveno prepredeno hihotao, i otišao sam otkinuti etiketu koja mi je visjela s odijela.
Još jedan Jasminin propust. Ali, konačno, ne možete od žene koja vas ne poznaje, koja nikad nije čula ni vaše ime, koja ne zna čak ni da postojite, koja ni sama možda ne postoji baš sasvim, odnosno uopće, očekivati da vam pruža usluge engleske guvernante, Alice Marshall, rođene u Bridgeportu u Wilsbireu; i prokleo sam Alice zbog njene kronične nepažnje. A ona mije uzvratila primjedbom kako se ne može odjednom suzdržavati od nadgledanja nećaka i uklanjati etikete, i morao sam pognuti glavu, jer sam baš u tom trenutku prolazio kraj vrata koja vode do predvorja blagovaonice, vrata koja su notorno preniska što sam više puta napomenuo gluhom arhitektu kojeg mi je dodijelio stanodavac.
Tako sredivši nered u svojoj pojavi, na prstima sam se, da nikog ne uzbunim, uputio prema sobi Jasminine majke, kojoj sam namijenio jednu od najljepših soba u stanu, jednu od onih koje gledaju na cestu a bacaju pogled i na drugu stranu kad ih nitko ne vidi, naprosto da sačuvaju ravnotežu.
Vrijeme je, možda, da vam pružim Jasminin portret; no, u mraku (jer neda nikad ne otvaramo prozore, budući da Jasmina ne postoji pa dakle ne može imati ni majku, stoje neosporno, kao što ćete vidjeti u nastavku ove priče), u mraku, dakle, opis ne bi bio točan.
Prošao sam kroz sobu Jasminine majke i oprezno otvorio vrata koja, odatle, vode u sobu za biljar, koja dijeli jedan zid s kupaonicom. Predviđajući dolazak vodoinstalatera, već sam davno u taj zid dao ugraditi jedan četvrtast otvor, što objašnjava kako sam, odatle, mogao mirno promatrati pokrete i poteze čovjeka dok se ono bavio instalacijama. Podigavši glavu, ugledao me i glavom me pozvao da mu se pridružim.
Žurno sam se vratio putem kojim sam i došao. U prolazu sam vidio da se moji nećaci još uvijek igraju kraj plinske grijalice i na licu mjesta osjetio sam (ali kratko, jer me vodoinstalater čekao i nisam htio da moje kašnjenje shvati kao mrtvačku ukočenost, kojoj često pripisuju moje ozbiljno držanje) potpun i nerazuman prezir prema tim nesavršenim strojevima, plinskim grijalicama. Živahno sam stigao do špajze, otvorio spojna vrata koja vode do uskog odmorišta s četiri odvojka, od kojih bijedan opsluživao sobu za biljar, da nije osuđena na propast, drugi isto tako osuđenu sobu Jasminine majke, a četvrti kupaonicu. Treći sam zatvorio i konačno ušao.
Sjedeći na rubu kade, vodoinstalater je melankolično promatrao debele daske koje su štitile cijevi; nedovoljno, jer ih je raznio vrhom šila.
- Nikad u životu - ustvrdio je - nisam vidio takve instalacije.
- Stare su - rekoh ja.
- Vidi se - reče on.
- Zato i kažem - rekoh. - Jer ja nisam u stanju odrediti starost instalacija ako nije svima očita.
- Ima ih koji pričaju - primijeti on - i kamo ih to dovede ...? Ali onaj tko je ovo složio nije bio majstor.
- Vaša firma je radila instalacije - rekoh ja. - Toga se posve jasno sjećam.
- Onda ja još nisam radio za njih - reče on. - Inače bih dao otkaz.
- Pa onda - rekoh ja - ispada isto, jer biste otišli; to je kao da ste bili kod njih, ali brojeći od trenutka kad ste otišli.
- U svakom slučaju - reče on - da dohvatim gnjusnog kurvinog sina koji bazdi na masnoću klokanove pičke koji je tako odurno sjebao ovaj vražji usrani bordel od instalacija ... e, pa ... kako se kaže, ne bih mu čestitao.
A onda je počeo psovati i vene na vratu su mu se napele kao užad. Promijenio je položaj, usmjerivši glas prema dnu kade da dobije ozbiljan odjek kojeg se držao tijekom sljedećih sati.
- Dobro - zaključio je ostavši bez daha. - No da, nema mi druge nego da počnem.
Već sam tražio udoban položaj iz kojeg ću ga promatrati dok radi kad je iz svoje kožne torbe izvadio veliku lemilicu. Izvadivši iz džepa bocu, izlio je njen sadržaj u šupljinu koju je vrijedni proizvođač ostavio na dnu cijevi za plin. Šibica je zapalila veliki plamen koji je liznuo prema stropu.
Osvijetljen plavom svjetlošću, vodoinstalater se nagnuo i s prezrivim izrazom promotrio dvije cijevi za toplu i hladnu vodu, cijev od plina, vod centralnog grijanja, i još neke cjevurdije čiju svrhu nisam znao.
- Najbolje bi bilo - reče - da sve izvadimo i krenemo ispočetka. Ali to ćete osjetiti.
- Kad se mora - rekoh ja.
Ne želeći prisustvovati masakru, otišao sam na vrš-cima prstiju. U trenutku dok sam zatvarao vrata, on je okretao kljun lemilice, i buka oplinovljenog benzina pokrila je lagani klik kračuna koji se došao smjestiti u svoje stanište.
Prošao sam kraj vrata Jasminine sobe, osuđene od početka ali upravo pomilovane, i, prolazeći kroz dnevnu sobu, odvojio sam se prema blagovaonici, odakle sam se mogao vratiti u svoju sobu.
Ja sam se već više puta izgubio u stanu, i Jasmina ga po svaku cijenu želi promijeniti, ali morat će sama pronaći novi stan, jer se tvrdoglavi oko toga bez da je ja molim.
Uostalom, i ja se tvrdoglavim, govoreći vam o Jasmini samo zato što je volim; ona u ovoj priči ne igra nikakvu ulogu, i vjerojatno nikad ni neće, osim, naravno, ukoliko ne promijenim mišljenje, ali to nitko ne
može predvidjeti; a budući da će rezultat toga ubrzo biti poznat, beskorisno je opterećivati se jednom tako nezanimljivom temom; još manje zanimljivom od bilo koje druge; konkretno, pri tome mislim na uzgajanje tirolskih mušica i disertacije o vunorodnim bubama.
Stigavši u svoju sobu, smjestio sam se kraj kredenca od navoštenog kestena kojeg sam već odavno, bez pretjerivanja, pretvorio u gramofon. Pokrećući prekidač koji kontrolira strujne krugove čije zatvaranje omogućuje stroju da proradi, pokrenuo sam kretanje podložnice na koju se spustila ploča kako bi se prepustila ispuštanju melodije apsorbirane upotrebom naoštrene igle.
Crnpurasti naglasci Deep South Suite uskoro su me bacili u moju omiljenu letargiju a ubrzanje pokreta klatna koje bi to izazvalo povuklo je Sunčev sustav u prisilnu rotaciju, krateći trajanje svijeta za skoro čitav jedan dan; i to toliko dobro i efikasno da je bilo pola devet ujutro i budio sam se; zabrinut da svojim nogama ne dodirnem Jasminine izazovne noge; nažalost, Jasmina me ignorirala. A stalno je čekam; ona ima sirensku kosu pod suncem, i volio bih joj stisnuti struk svojim grubim rukama i natjerati je da izdahne pod mojim krvatrenim poljupcima; ali ne u dane kad počne sličiti Claudeu Farrereu.
"Osam i pol", rekoh si. "A vodoinstalater sigurno umire od gladi! ..."
Jako sam se brzo obukao i orijentirao se, pa krenuo prema kupaonici. Njezini su mi se rubovi činili duboko promijenjenima, kao nakon nekoliko prirodnih nepogoda; ubrzo sam shvatio da je razlika samo u nedostatku uobičajenih cijevi, i pomirio se s tim.
Vodoinstalater, ispružen kraj kade, još je uvijek disao. Dao sam mu juhice kroz nos, jer su mu se zubi stisnuli na štapiću olova za lemljenje. Čim se povratio u život, opet se bacio na posao.
- Stvari stoje tako - reče mi - da sam završio najveći posao; sve je srezano do golog zida i mogu krenuti ispočetka. Birajte.
Napravite kako je najbolje rekoh mu. Oslanjam se na vaše specijalističke sposobnosti, i ni za što na svijetu ne bih volio da makar i najmanja moja sugestija postane kočnica vašem poduzetnom duhu ... onom poduzetnom duhu koji je, ne moram ni reći, ekskluzivno pravo društva vodoinstalatera.
- Ne napadajte - savjetova mi on. - U principu, shvaćam; ali diploma mi je daleko, a ako mi slomite noge neću više moći razgovarati s vama. Smiješno kako ljudi koji misle da su obrazovani osjećaju potrebu da zajebavaju ljude! ...
- Uvjeravam vas - rekoh ja - da i najmanji vaš čin visoko cijenim, i ne sumnjajte u moju poniznost.
- Dobro - reče on. - Nisam ja neki gad. Dakle, sad ću nešto napraviti. Napravit ću točno onako kako je bilo. Konačno, ipak se za to moj kolega pobrinuo, a vodoinstalateri uvijek imaju svoje razloge. Cesto si čovjek kaže: "Evo vidiš cijev koja nije ravna!" ... I pita se čovjek zašto, i, naravno, prvo se optuži vodoinstalatera; ali kad bi se htjelo ući u stvari do kraja, često je to zbog nekog razloga koji se ne zna, i radije se pusti da izgleda kao da cijev nije ravna. A zapravo je u pitanju zid. Da se vratimo na temu, napravit ću sve točno isto kako je bilo; i siguran sam da će nakon toga sve štimati.
Suzdržao sam se od primjedbe: štimalo je i prije nego što je on došao. Ali, zapravo, nisam znao ništa o tome. Parabola o ravnoj cijevi ostala mije u pamćenju i zašutio sam.
Uspio sam pronaći svoj krevet. Na katu iznad odzvanjao je zvuk nestrpljivih koraka. Ljudi su dosadni; zar ne bi mogli nervozno leći, umjesto da nervozno šetkaju po podu svoje sobe. Vratih se razumu: ne bi.
Jasminina me slika progonila sve do vidljivosti, i proklinjao sam njenu majku stoje udaljava od mene sa zlobom koju ništa ne opravdava. Jasmini je devetnaest godina, i znam da je imala i druge muškarce osim mene; razlog više da ne oklijeva primiti me u svoju intimu; stvar je samo u njenoj majci i ljubomori.
Natjerao sam se da mislim na nešto sasvim drugo, neku bezrazložnu zlobu, i bilo mi ju je tako teško točno zamisliti, materijalizirati uz pomoć crvenog i bijelog pamučnog konca, da sam se sa svoje strane onesvijestio na dulje vrijeme. U kupaonici, hrkanje lemilice oplavljivalo je rubove moga sna neravnomjernim oksidiranim resicama.
II
Vodoinstalater je ostao kod mene četrdeset i osam sati u komadu. Radovi su bili daleko od dovršenih, a ja sam prolazio kraj ulaza na putu za kuhinju kad sam začuo kucanje na vratima.
- Otvorite! - rekli su mi. - Hitno je!
Otvorio sam i ugledao susjedu s kata iznad koja je stajala preda mnom u velikoj boli. Lice joj je nosilo znakove nedavnog jada, i žuborila je po mom tepihu. Izgledala je kao da je taj čas izašla iz Seine.
- Pali ste u vodu? - upitah je sa zanimanjem.
- Ispričavam se što vam smetam, gospodine - reče mi ona. - Ali kod mene curi... zvala sam vodoinstalatera, trebao je stići prije tri dana ...
- Imam ja jednog ovdje - rekoh joj. - Da nije to vaš?
- Sedmero djece mi se utopilo - reče mi ona. -Samo još dvoje najstarijih diše, jer im je voda stigla tek do brade. Ali ako vodoinstalater ima još posla kod vas ... ne bih vam htjela smetati...
- Mislim da se prevario - rekoh ja. - Idem ga pitati, da mi savjest bude čista. Zapravo, moja kupaonica je funkcionirala posve zadovoljavajuće.
III
Kad sam ušao u kupaonicu, baš je bacao zadnju ruku na spaljenu mrlju u obliku ljiljana koja je ukrasila jedan goli dio zida.
- To vam već i ovako može držati - reče mi. - Sve sam vratio točno kako je bilo; dodao sam par spaljotina jer mi to najbolje ide, a volim dobro obavljen posao.
- Traži vas jedna gospođa - rekoh ja.- Niste možda trebali otići na kat iznad mene?
- Vi ste na četvrtom?
- Na trećem - rekoh ja.
- Znači da sam se zabunio - zaključi on. - Razgovarat ću s gospođom. Zgrada će vam poslati račun. Ali nemojte žaliti... u svakoj kupaonici uvijek ima posla za vodoinstalatera.