prevela: Jadranka Vrsalović Carević
I.
Upravitelj ludnice ispratio je Andrea pogledom. Koračao je laktova pripijenih uz tijelo i glave pod pravim kutom zabačene unazad.
Potpuno je izliječen - pomisli upravitelj.
Tri mjeseca ranije, kad su mu ga doveli, taj se mirni namjernik mogao kretati samo široko raskriljenih ruku, pogleda uprta u pupak i oponašajći ustima zujanje bumbara.
- Slučaj dostojan pažnje - nadoveže sam za sebe upravitelj. Izvadi kutiju cigareta, zataknu jednu za uho, uze žvakati šibicu pocupkujući s noge na nogu i četveronoške se vrati u ured.
Andre je prešao dvjesta metara i, osjetivši da se umorio, raskrili obje ruke, a zatim, glave nagnute prema naprijed, napuni zrakom obraze i poče: Bzzzzz...
Sunce se vrpoljilo pod njegovim koracima dok su stabla duž puta mahala repom. Gostoljubive kućice zakukuljene ukroćenom lozom ispitivačkim su pogledom pratile u prolazu bradatu Andreovu priliku, ali nisu donijele nikakav bitniji zaključak.
Opazivši da stiže tramvaj, Andre podbode trk do krvi, i urlik boli koji je uslijedio zaglušio je buku koju je proizveo sudar prednjeg dijela tramvaja i tjemenjače trkača.
Kao što je i očekivao, odveli su ga u ljekarnu da ga opskrbe alkoholom za ranu, premda je bio utorak. Ostavio je napojnicu i nastavio svojim putem.
II.
Sa svog prozora na petom katu opet je mogao gledati krov kuće,
nasuprot njega i nešto niže; njeni su kapci - predugo ostavljeni otvoreni -obilježili zid vodoravnim prugama, sasvim nevidljivima, jer su uvijek bili otvoreni. Na trećem katu neka se djevojka razodijevala pred ormarom s ogledalom, i nazirao se rub kreveta od ogledne palisandrovine, prekriven indijanskom perinom kričavo žute boje, od koje su odskakale dvije nestrpljive noge.
Kad čovjek bolje promisli, to možda i nije bila tek neka djevojka, a natpis na vratima: Hotel des Sports, sobe na sat, na pola sata i za leteće sastanke, dovoljno je o tome svjedočila. Ali hotel je pristojno izgledao, s mozaikom na fasadi u prizemlju, zastorima na svim prozorima i samo jednim pomalo oštećenim crijepom nasred krova. Ostali su crepovi baš nedavno, nakon posljednjeg bombardiranja, zamijenjeni, i njihova je svjetlija crvena boja ocrtavala na smeđem krovu profil Marije Stewart, trudne, s potpisom umjetnika; Gustave Laurent, krovopokrivač; ulica Gambetta. Susjedna kuća nije bila popravljena, voštana cerada još je pokrivala razjapljenu pukotinu na desnom kraju, i čitava hrpa krša i starog gvožđa još je ležala podno zida napučenog odvratnim bubama i otrovnim zvečkama, čije se čegrtanje čulo do kasno u noć, kao podizanje na crnoj misi.
Posljednje je bomabardiranje imalo i drugih posljedica, a napose tu da je Andrea otpremilo u ludnicu. To je bilo već drugo bombardiranje što ga je doživio, i njegov um, naviknut da se slobodno napaja iz evanđelja prema svetom Ivanu, otpočeo je tom prilikom kružno gibanje, osobito naglašeno na vertikalnom planu, cijepajući Andrea na dva gotovo potpuno jednaka dijela i, ako ga se promatralo iz profila, u smjeru kretanja kazaljki na satu, izbacujući tako njegovu lubanju prema naprijed i prisiljavajući ga da raširi ruke da ne bi izgubio ravnotežu. On je to originalno držanje upotpunjavao jednim lagano ritmovnim zzzzz i na taj se način za nekoliko lakata izdizao iznad obične raje.
Rečena se posljedica malo-pomalo izgubila zahvaljujući velikoj skrbi upravitelja ludnice, a Andreovo ponašanje, kad je ponovno zauzeo svoje staro držanje čim je nestao s vida tom ljubaznom čovjeku, odgovaralo je lako razumljivoj potrebi za slobodom, kao i nekoj vrsti izumiteljske samodopadanosti.
Odvjetnikova zidna ura otkucala je pet puta na katu ispod njega. Udarci malja o broncu odjekivali su u Andreovom srcu kao da su istovremeno odzvonili u sva četiri kuta sobe. Nije bilo crkve u blizini. Tek je odvjetnikov zidni sat povezivao Andrea s vanjskim svijetom.
Od lakirane orahovine. Brojčanik okrugao i gladak od zagasitog metala. Brojke ispisane crvenim bakrom, a ispod toga staklena ploha kroz koju se moglo nazrijeti klatno, kratko i valjkasto, što je završavalo pomičnim kalemom na drugoj, zaobljenoj osovini, tvoreći na dnu poprečnu zaobljenu šipku kao neko sidra. Kako i dolikuje pravoj električnoj zidnoj uri, nikad ne bi stala, a sidro je za sve bilo nevidljivo. Ali Andre ju je uspio vidjeti, one večeri kad su bombardirali, kroz vrata koja je odvjetnik ostavio otvorena. Pokazivala je šest sati, polovicu vječnosti, i upravo ga je u tom trenutku zatekla bomba, pokazujući mu vrata prijeteća izgleda i puhnuvši mu u lice kužni dah. Pobjegao je, njegov pad niz stepenice završio je tek u podrumu i jedanaest je stuba pri tom izgubilo ižlijebljeni obrub od žute mjedi.
Od onog časa kad bude njegova, zaustavljena, zidna ura omogućit će Andre da baci sidro u vremenu.
III.
Vrućina je još rasla i udarala o niski strop, tlačeći malo-pomalo zrak, koji se još mogao udisati, u usku traku u visini vrata koja se otvaraju na stubište. Ispružen na tlu pred krevetom, Andre je duboko udisao jedva nešto svježiji zrak čije je neosjetno strujanje nanosilo pahulje prašine u pune utore izlizanog parketa, Slavina, nagnuta nad slivnikom, puštala je iznemoglo tanak mlaz vode na bocu alkohola, da se izbjegne da se sam od sebe zapali. To je bila druga boca, a sadržaj prve ključao je u dnu Andreovog trbuha, štrcajući mu kroz pore kao mali vodoskoci sive pare.
Priljubivši uho o tlo jasno je čuo pravilni šum zidne ure i pomicao se sve dok se nije našao u njenom zenitu. Poče se upinjati da džepnim nožem čvrsta sječiva u nebrojno puta ispranoj jelovini, isiječe otvor kroz koji bi je mogao vidjeti. Žile drveta, žuće i tvrđe, frcale su pod čeličnom oštricom, dok su međuprostori, istrošeni trljanjem četke, popuštali prilično lako. Prvo bi poprijeko prerezao žile, a zatim, namještajući sječivo niz niti drveta, izbacivao pod pritiskom ivere veličine šibice.
U zasljepljujućem okviru otvorenog prozora brujao je avion, vrlo visoko, poput blistave točke bježi pred okom poluzatvorenim glavoboljom i ne može se zaustaviti: Ni jedne jedine bombe. Jedinice D.C.A. (Defense contre avions, Protuzračna obrana, op. p.) smještene na kraju obližnjeg mosta ostale su nijeme.
Ponovno dohvati nož.
Kad bi opet bombardirali, možda bi odvjetnik opet ostavio vrata otvorena...
IV.
Odvjetnik zavrnu rukave, energično se počeše po grudima kroz izrez na halji, što je zazvučalo kao timarenje konja, odloži kapu na blistavu lubanju stalka pored sebe te otpoče obranu.
- Gospodo porotnici - reče - zanemarit ćemo motiv ubojstva, okolnosti u kojima je izvršeno, a i samo ubojstvo. U tom slučaju, što predbacujete mom branjeniku?
Porotnici, zatečeni tom stranom problema koju još nisu bili razmotrili, šutjeli su pomalo nespokojno. Sudac je spavao, a državnog tužioca kupili su Nijemci.
- Prikažimo problem na drugi način - reče odvjetnik, sretan zbog tog prvog uspjeha. - Ako zanemarimo bol,. nesumnjivo dirljivu, i pred kojom skidam kapu, rodbine žrtve; ako zanemarimo i potrebu do koje.je došao braneći svoj život - dopustite mi da dodam, moj branjenik - da ukoka još i dvojicu milicionera zaduženih da ga uhapse, dakle ako sve to zanemarimo, što nam preostaje?
- Kad smo to utvrdili, ako uzmemo u obzir da je, od svoje najranije mladosti, moj branjenik imao posla samo s razbojnicima i ubojicama; da je čitav svoj život pred očima imao primjer razvratnog i gnusnog života, da se on sam odao tom tipu života i prihvatio ga kao savršeno normalan, do te mjere da je i sam postao razvratnik, razbojnik i ubojica, što iz toga možemo zaključiti?
Porota je ostala zbunjena pred tolikom rječitošću, a bradati starac s desne strane s mudrom je predanošću pratio padanje kapljica sline na pod. Ali opet se učitelj našao pozvanim da odgovori: “Ništa!”, i istog časa pocrveni.
Ah! Ali da, gospodine - ponovno uze riječ odvjetnik, s takvom silinom da su komadići stakla popadali po slušateljstvu. (On ih je bio ujutro pojeo.) - Iz toga ćemo zaključiti da bi, u sredini dostojnoj poštovanja, moj branjenik poprimio samo osobine dostojne poštovanja. Asinus asinum fricat (Magarac magarca češe, tj. svoj k svome, op. p.), kaže poslovica; ali ne pridodaje da bi i suprotno moglo biti točno.
Učitelj je neko vrijeme tražio što bi to moglo biti suprotno jednom magarcu, i taj ga je napor toliko iscrpio da se sav umrtvio, i umro, i ostao ležati.
- Dakle - zaključi odvjetnik - sve što sam vam upravo rekao nije istina. Moj klijent potječe iz obitelji savršene reputacije, dobio je izvrsno školovanje, i zapravo je namjerno i pri punoj svijesti ubio žrtvu da bi joj ukrao cigarete.
- Imao je i pravo - jednoglasno je uzviknula porota, i nakon vijećanja, ubojica bješe osuđen na smrt.
Odvjetnik napusti Palaču, pope se na bicikl da bi se vratio domu svome, i još je pazio da zadnjicu stavi ravno na sjedalo, s ciljem da vjetar, uliječući pod njegovu široku halju, kupljenu kod Piqueta, omogući da u svačijim očima zabljesnu njegova dlakava stegna, kako je to zahtijevala moda. Ispod je nosio pumperice od crvene tkanine, s gumicom oko nogu.
Nešto dalje od svoje kuće, zaustavi se pred izlogom nekog staretinara. Holandska zidna ura nudila je zadivljenom oku složenost višestrukog brojčanika gdje su se mjesečeve mijene upisivale u nizu polumjeseca da bi se naposljetku izgubile u crnoj i zlatnoj divoti mladog i punog mjeseca. Na izrezbarenom frontonu moglo se isto tako iščitati dane, mjesece, datume i dob majstora.
Stranka koju je maločas branio ostavila mu je, kao honorar, u nasljedstvo svo svoje bogatstvo. Znajući da će uskoro to nasljedstvo i dobiti, pošto su stranku u zahvaljujući njegovoj brizi upravo osudili na smrt, prosudio je da bi bilo razumno proslaviti taj sretni dan kupnjom zidne ure. Nije ju ponio sa sobom jer je već imao svoj ručni sat, a reče da će poslati po nju.
V.
Svjetlo je izbijalo kroz malu četvrtastu rupu na podu i lijeno se lomilo na Andreovom stropu, tik do pauka. Pauk je izgrickao rubove mrlje i dao joj malo-pomalo oblik brojčanika, zatim poče izrađivati brojeve, i Andre shvati da se na katu ispod njega govori o Njoj.
Prislonio je uho na otvor i svjetlost mu je ušla u uho i, sasvim prirodno, on začu kako mu riječi u jasnim slovima odzvanjaju u očima.
Odvjetnik je večerao s prijateljem.
Prodat ću ovaj sat - reče on pokazujući na kućište Sidra, čije klatno poskoči, a zatim nastavi uobičajenom putanjom.
- Zar više ne ide? - upitao je prijatelj.
- Potpuno sam njime zadovoljan. Ali maločas sam vidio mnogo Ijepši! - reče odvjetnik, ispijajući polovicu čaše vina, upravo onu koja je slučajno bila puna. - Pij, dakle! - nastavi ponovno je nalijevajući i pokaže mu primjerom kako se to radi.
- Kakva je ta druga ura? - upita prijatelj.
- Ima mjesečeve mijene! - opet će odvjetnik.
A onda Andre nije više ništa čuo, jer su dvojica muškaraca prestala razgovarati o zidnoj uri.
Ustao je s poda. Iz opreza je izbjegavao upaliti električno svjetlo. Svjetlost iz poda ponovno se pripila uz lagano nagnuti strop potkrovlja. Pun i okrugao kako se samo poželjeti može, mjesec bombardera upotpunjavao je osvjetljenje i treptao pomalo, jer je bilo sve toplije.
U umivaoniku slavina je još kapala po boci alkohola. Andre je počivao na krevetu, a zidna je ura iz petnih žila zvonila u njegovoj glavi. Vrijeme je oko njega prolazilo, ali nije imao sidra da se u njemu zaustavi.
Nije bilo vjetra, nije bilo kiše, i usprkos svim Andreovim lukavštinama, vrućina je još rasla, kao i svake večeri; i tako je jako izvana pritiskala na stakla, da je vidio kako bubre prema njemu, nadimlju se, pucaju jedno za drugim i istog se časa ponovno stvaraju, poput mjehurića sapunice u vodi u napuknutoj zdjelici.
Kad bi jedno od stakala puklo, mogli su se čuti, jako tiho i tek na tren, zvukovi s ulice, koraci patrole dolje s popločene kaldrme, prodorno glasanje mačaka na susjednom krovu, krčenje T.S.F. (felegraphie sans fil, “bežična telegrafija”, tj. radio prijemnik, op.p.) iza navučenih zastora na širom otvorenim prozorima. Sasvim dolje, čovjek je, nagnuvši se, mogao razaznati svijetle mrlje pazikućine košulje i haljine njegove žene, koji su sjedili na starim stolicama pred vratima svog doma; ali trebalo je požuriti, jer su se odmah ponovno zatvarala.
Kapanje vode iz slavine opalo je, zatim se opet vratilo, znak da su negdje ispod puštali vodu. Metalni samar lagano je škripao, u ritmu Andreovog disanja.
Krevet je počeo grepsti pod poput mačke, savijajući noge, a zatim ih lagano podižući, jednu za drugom i pravilno se njišući. Parket će sutra biti sav uništen; noge su malo-pomalo u njega upadale. Da bi ublažio posljedice, Andre ustade i ispruži se na pod nakon što je pod svaku nogu, iskoristivši trenutak kad se podigla, podmetnuo po staru cipelu, a krevet je to opet iskoristio da prošeta po sobi te podigne nogu na zid. S cipelama na nogama bilo je zabavno i lako koračati.
Odvjetnikov je prijatelj upravo otišao, a odvjetnik je zacijelo napustio blagavaonicu, jer se svjetlo na stropu nije više pokazivalo.
Tek se vrlo slabo čuo glas s radija, odnekud, moduliran od pet nota, signal radio-smetnji s BBC-a, i odjednom se na nebu začulo nejasno brujanje. Avion, opet tako visoko da čovjek nije mogao zaključiti u kojem pravcu leti.
Minute su i dalje otjecale, jer Andre još nije imao Sidro; znoj mu je oblijevao vrat i stegna na samu pomisao da će uskoro otići.
Uto začu kako se u daljini iz obližnje općine izdiže sniženi urlik sirena, a nekoliko trenutaka kasnije već je to bilo zapomaganje sirene s Vijećnice. D.C.A. još nije napadala, ali dva su reflektora upirala u nebo treptave mrlje, dvije nejasne divovske i raspršene svemirske maglice. Zrake svjetla obilježavale su sad okvir prozora s brižno navučenim zastorima i kuće su se punile prigušenim šumovima. Začuo se i plač naglo probuđena djeteta, zatim žurni koraci niz stepenište, beskrajni, i pad pazikuće u podrum, a moglo ga se prepoznati po rječniku. Odvjetnikova se vrata nisu otvarala. Zasigumo je spavao, oborilo ga vino što ga je obilno pio za večerom. Svjetlo se namah posvuda gasilo.
Andre, još uvijek ispružen na podu, dopuzao je do prozora i tjeskobno iščekivao dolazak aviona i prasak bombe koji će probudifi odvjetnika. Ustao je, pokušao pustiti vodu iz slavine čije se tiho kapanje više nije čulo, ali postigao je samo promuklo grgotanje. Pazikuća je upravo zatvorio brojilo u podrumu. Ipak je ispio alkohol iz boce, koji mu je kao svrdlo sišao niz jednjak uz neobično klokotanje okrunjeno zvukom kade iz koje je upravo iscurila sva voda.
Čovjekoljublje mu je nalagalo da upozori odvjetnika.
Tapkajući naslijepo u mraku, oduzme krevetu dvije cipele, i s mukom ih navuče na noge - morao se za njih boriti s krevetom i željezni mu je kotačić razrezao desetak centimetara zaglavak na ruci. Podmuklo mu je s donje strane odvio dva vijka i krevet se stropoštao pobijeđen, uz silan štropot starog gvožda.
Buka nije probudila odvjetnika. Valjat će sići.
Izašao je na stubište, bez razmišljanja povukavši vrata za sobom, i onda se sjeti da su mu ključevi sigurno ostali u kaputiću, na stolici. Uvjeri se u svoju grešku mahinalno prekapajući po džepovima hlača. Našao je samo maramicu i nož.
Oprezno, pripijen uza zid, siđe pazeći da ne zaškripi druga stepenica. Najcrnja rupa stubišta, ponor iz kojeg se u svakom trenutku mogla pojaviti kakva nepoznata strahota, ispuštao je valove kužnog mirisa, plijesnivi zadah na štalu i na kanalizaciju. Pazikućina žena je to poslijepodne kuhala divlji kupus.
Zvonce je na odvjetnikovim vratima bilo je s lijeve stranke, na metar i dvadeset od poda. Otprve je, bez pipanja, promašio.
Njegova ruka, lutajući po dovratku, pronašla je napokon glatku pliticu od mjedi. Pritisnu mekanu bradavicu u sredini i od tog se dodira sav stresao.
Struja je bila isključena, ali još je bilo malo u žicama, i to će možda biti dovoljno da probudi odvjetnika. Za svaki slučaj, Andre jako udari nogom o vrata.
Kako ih etilizirani odvjetnik nije bio dobro zatvorio, vrata popuste pod udarcima i on uđe u mrak:
Spotakao se, domogao se zida, stigao u blagavaonicu. Širom otvoreni prozor propuštao je pedesetak zraka mjesečine jakog kalibra i sidro, zaustavljeno, slabo je blistalo pod staklenom pločom.
Onda je vrijeme napokon prestalo teći i Andre nije čuo odvjetnika koji je izašao iz sobe, jer je ovaj već živio u svijetu starijem za jednu minutu.
Ali ga je zato vidio, vrlo daleko, i morao je baciti nož da bi svladao tu udaljenost, i gledao ga je kako okrvavljena grla i mlohava odvjetničkog tijela nestaje, nošen vremenom.
Kraj uzbune prekrio je nož svojim neskladnim akordom. Sva su se svjetla namah ponovno upalila, i sidro je prestalo postojati.
VI.
Mrak na stubištu blijedio je već uz prozore na male raznobojne četvrtine oivičene olovom.
Noge, bolne i teške, vukle su ga na ulicu. Dvije su bijele mačke pobjegle pred njim, izronivši iz kante za otpatke kao pjena iz šampanjske boce.
Most nije bio daleko i glatka površina ograde bila je pogodnija za hodanje od oljuštenog asfalta nogostupa.
Onda je Majorova prilika, bijesna što nije u priči, izronila iza njega i zgrabila ga za vrat. Podignutih ramena, raširenih ruku, glave pognute prema naprijed, Andre se otimao nekoliko centimetara iznad zidića, i vikao: “Pustite me!”. Ali on je jedini znao da ga je Major podigao, jer je ovaj tog časa postao nevidljiv i, za ostali svijet, Andre nesta u rijeci.
I.
Upravitelj ludnice ispratio je Andrea pogledom. Koračao je laktova pripijenih uz tijelo i glave pod pravim kutom zabačene unazad.
Potpuno je izliječen - pomisli upravitelj.
Tri mjeseca ranije, kad su mu ga doveli, taj se mirni namjernik mogao kretati samo široko raskriljenih ruku, pogleda uprta u pupak i oponašajći ustima zujanje bumbara.
- Slučaj dostojan pažnje - nadoveže sam za sebe upravitelj. Izvadi kutiju cigareta, zataknu jednu za uho, uze žvakati šibicu pocupkujući s noge na nogu i četveronoške se vrati u ured.
Andre je prešao dvjesta metara i, osjetivši da se umorio, raskrili obje ruke, a zatim, glave nagnute prema naprijed, napuni zrakom obraze i poče: Bzzzzz...
Sunce se vrpoljilo pod njegovim koracima dok su stabla duž puta mahala repom. Gostoljubive kućice zakukuljene ukroćenom lozom ispitivačkim su pogledom pratile u prolazu bradatu Andreovu priliku, ali nisu donijele nikakav bitniji zaključak.
Opazivši da stiže tramvaj, Andre podbode trk do krvi, i urlik boli koji je uslijedio zaglušio je buku koju je proizveo sudar prednjeg dijela tramvaja i tjemenjače trkača.
Kao što je i očekivao, odveli su ga u ljekarnu da ga opskrbe alkoholom za ranu, premda je bio utorak. Ostavio je napojnicu i nastavio svojim putem.
II.
Sa svog prozora na petom katu opet je mogao gledati krov kuće,
nasuprot njega i nešto niže; njeni su kapci - predugo ostavljeni otvoreni -obilježili zid vodoravnim prugama, sasvim nevidljivima, jer su uvijek bili otvoreni. Na trećem katu neka se djevojka razodijevala pred ormarom s ogledalom, i nazirao se rub kreveta od ogledne palisandrovine, prekriven indijanskom perinom kričavo žute boje, od koje su odskakale dvije nestrpljive noge.
Kad čovjek bolje promisli, to možda i nije bila tek neka djevojka, a natpis na vratima: Hotel des Sports, sobe na sat, na pola sata i za leteće sastanke, dovoljno je o tome svjedočila. Ali hotel je pristojno izgledao, s mozaikom na fasadi u prizemlju, zastorima na svim prozorima i samo jednim pomalo oštećenim crijepom nasred krova. Ostali su crepovi baš nedavno, nakon posljednjeg bombardiranja, zamijenjeni, i njihova je svjetlija crvena boja ocrtavala na smeđem krovu profil Marije Stewart, trudne, s potpisom umjetnika; Gustave Laurent, krovopokrivač; ulica Gambetta. Susjedna kuća nije bila popravljena, voštana cerada još je pokrivala razjapljenu pukotinu na desnom kraju, i čitava hrpa krša i starog gvožđa još je ležala podno zida napučenog odvratnim bubama i otrovnim zvečkama, čije se čegrtanje čulo do kasno u noć, kao podizanje na crnoj misi.
Posljednje je bomabardiranje imalo i drugih posljedica, a napose tu da je Andrea otpremilo u ludnicu. To je bilo već drugo bombardiranje što ga je doživio, i njegov um, naviknut da se slobodno napaja iz evanđelja prema svetom Ivanu, otpočeo je tom prilikom kružno gibanje, osobito naglašeno na vertikalnom planu, cijepajući Andrea na dva gotovo potpuno jednaka dijela i, ako ga se promatralo iz profila, u smjeru kretanja kazaljki na satu, izbacujući tako njegovu lubanju prema naprijed i prisiljavajući ga da raširi ruke da ne bi izgubio ravnotežu. On je to originalno držanje upotpunjavao jednim lagano ritmovnim zzzzz i na taj se način za nekoliko lakata izdizao iznad obične raje.
Rečena se posljedica malo-pomalo izgubila zahvaljujući velikoj skrbi upravitelja ludnice, a Andreovo ponašanje, kad je ponovno zauzeo svoje staro držanje čim je nestao s vida tom ljubaznom čovjeku, odgovaralo je lako razumljivoj potrebi za slobodom, kao i nekoj vrsti izumiteljske samodopadanosti.
Odvjetnikova zidna ura otkucala je pet puta na katu ispod njega. Udarci malja o broncu odjekivali su u Andreovom srcu kao da su istovremeno odzvonili u sva četiri kuta sobe. Nije bilo crkve u blizini. Tek je odvjetnikov zidni sat povezivao Andrea s vanjskim svijetom.
Od lakirane orahovine. Brojčanik okrugao i gladak od zagasitog metala. Brojke ispisane crvenim bakrom, a ispod toga staklena ploha kroz koju se moglo nazrijeti klatno, kratko i valjkasto, što je završavalo pomičnim kalemom na drugoj, zaobljenoj osovini, tvoreći na dnu poprečnu zaobljenu šipku kao neko sidra. Kako i dolikuje pravoj električnoj zidnoj uri, nikad ne bi stala, a sidro je za sve bilo nevidljivo. Ali Andre ju je uspio vidjeti, one večeri kad su bombardirali, kroz vrata koja je odvjetnik ostavio otvorena. Pokazivala je šest sati, polovicu vječnosti, i upravo ga je u tom trenutku zatekla bomba, pokazujući mu vrata prijeteća izgleda i puhnuvši mu u lice kužni dah. Pobjegao je, njegov pad niz stepenice završio je tek u podrumu i jedanaest je stuba pri tom izgubilo ižlijebljeni obrub od žute mjedi.
Od onog časa kad bude njegova, zaustavljena, zidna ura omogućit će Andre da baci sidro u vremenu.
III.
Vrućina je još rasla i udarala o niski strop, tlačeći malo-pomalo zrak, koji se još mogao udisati, u usku traku u visini vrata koja se otvaraju na stubište. Ispružen na tlu pred krevetom, Andre je duboko udisao jedva nešto svježiji zrak čije je neosjetno strujanje nanosilo pahulje prašine u pune utore izlizanog parketa, Slavina, nagnuta nad slivnikom, puštala je iznemoglo tanak mlaz vode na bocu alkohola, da se izbjegne da se sam od sebe zapali. To je bila druga boca, a sadržaj prve ključao je u dnu Andreovog trbuha, štrcajući mu kroz pore kao mali vodoskoci sive pare.
Priljubivši uho o tlo jasno je čuo pravilni šum zidne ure i pomicao se sve dok se nije našao u njenom zenitu. Poče se upinjati da džepnim nožem čvrsta sječiva u nebrojno puta ispranoj jelovini, isiječe otvor kroz koji bi je mogao vidjeti. Žile drveta, žuće i tvrđe, frcale su pod čeličnom oštricom, dok su međuprostori, istrošeni trljanjem četke, popuštali prilično lako. Prvo bi poprijeko prerezao žile, a zatim, namještajući sječivo niz niti drveta, izbacivao pod pritiskom ivere veličine šibice.
U zasljepljujućem okviru otvorenog prozora brujao je avion, vrlo visoko, poput blistave točke bježi pred okom poluzatvorenim glavoboljom i ne može se zaustaviti: Ni jedne jedine bombe. Jedinice D.C.A. (Defense contre avions, Protuzračna obrana, op. p.) smještene na kraju obližnjeg mosta ostale su nijeme.
Ponovno dohvati nož.
Kad bi opet bombardirali, možda bi odvjetnik opet ostavio vrata otvorena...
IV.
Odvjetnik zavrnu rukave, energično se počeše po grudima kroz izrez na halji, što je zazvučalo kao timarenje konja, odloži kapu na blistavu lubanju stalka pored sebe te otpoče obranu.
- Gospodo porotnici - reče - zanemarit ćemo motiv ubojstva, okolnosti u kojima je izvršeno, a i samo ubojstvo. U tom slučaju, što predbacujete mom branjeniku?
Porotnici, zatečeni tom stranom problema koju još nisu bili razmotrili, šutjeli su pomalo nespokojno. Sudac je spavao, a državnog tužioca kupili su Nijemci.
- Prikažimo problem na drugi način - reče odvjetnik, sretan zbog tog prvog uspjeha. - Ako zanemarimo bol,. nesumnjivo dirljivu, i pred kojom skidam kapu, rodbine žrtve; ako zanemarimo i potrebu do koje.je došao braneći svoj život - dopustite mi da dodam, moj branjenik - da ukoka još i dvojicu milicionera zaduženih da ga uhapse, dakle ako sve to zanemarimo, što nam preostaje?
- Kad smo to utvrdili, ako uzmemo u obzir da je, od svoje najranije mladosti, moj branjenik imao posla samo s razbojnicima i ubojicama; da je čitav svoj život pred očima imao primjer razvratnog i gnusnog života, da se on sam odao tom tipu života i prihvatio ga kao savršeno normalan, do te mjere da je i sam postao razvratnik, razbojnik i ubojica, što iz toga možemo zaključiti?
Porota je ostala zbunjena pred tolikom rječitošću, a bradati starac s desne strane s mudrom je predanošću pratio padanje kapljica sline na pod. Ali opet se učitelj našao pozvanim da odgovori: “Ništa!”, i istog časa pocrveni.
Ah! Ali da, gospodine - ponovno uze riječ odvjetnik, s takvom silinom da su komadići stakla popadali po slušateljstvu. (On ih je bio ujutro pojeo.) - Iz toga ćemo zaključiti da bi, u sredini dostojnoj poštovanja, moj branjenik poprimio samo osobine dostojne poštovanja. Asinus asinum fricat (Magarac magarca češe, tj. svoj k svome, op. p.), kaže poslovica; ali ne pridodaje da bi i suprotno moglo biti točno.
Učitelj je neko vrijeme tražio što bi to moglo biti suprotno jednom magarcu, i taj ga je napor toliko iscrpio da se sav umrtvio, i umro, i ostao ležati.
- Dakle - zaključi odvjetnik - sve što sam vam upravo rekao nije istina. Moj klijent potječe iz obitelji savršene reputacije, dobio je izvrsno školovanje, i zapravo je namjerno i pri punoj svijesti ubio žrtvu da bi joj ukrao cigarete.
- Imao je i pravo - jednoglasno je uzviknula porota, i nakon vijećanja, ubojica bješe osuđen na smrt.
Odvjetnik napusti Palaču, pope se na bicikl da bi se vratio domu svome, i još je pazio da zadnjicu stavi ravno na sjedalo, s ciljem da vjetar, uliječući pod njegovu široku halju, kupljenu kod Piqueta, omogući da u svačijim očima zabljesnu njegova dlakava stegna, kako je to zahtijevala moda. Ispod je nosio pumperice od crvene tkanine, s gumicom oko nogu.
Nešto dalje od svoje kuće, zaustavi se pred izlogom nekog staretinara. Holandska zidna ura nudila je zadivljenom oku složenost višestrukog brojčanika gdje su se mjesečeve mijene upisivale u nizu polumjeseca da bi se naposljetku izgubile u crnoj i zlatnoj divoti mladog i punog mjeseca. Na izrezbarenom frontonu moglo se isto tako iščitati dane, mjesece, datume i dob majstora.
Stranka koju je maločas branio ostavila mu je, kao honorar, u nasljedstvo svo svoje bogatstvo. Znajući da će uskoro to nasljedstvo i dobiti, pošto su stranku u zahvaljujući njegovoj brizi upravo osudili na smrt, prosudio je da bi bilo razumno proslaviti taj sretni dan kupnjom zidne ure. Nije ju ponio sa sobom jer je već imao svoj ručni sat, a reče da će poslati po nju.
V.
Svjetlo je izbijalo kroz malu četvrtastu rupu na podu i lijeno se lomilo na Andreovom stropu, tik do pauka. Pauk je izgrickao rubove mrlje i dao joj malo-pomalo oblik brojčanika, zatim poče izrađivati brojeve, i Andre shvati da se na katu ispod njega govori o Njoj.
Prislonio je uho na otvor i svjetlost mu je ušla u uho i, sasvim prirodno, on začu kako mu riječi u jasnim slovima odzvanjaju u očima.
Odvjetnik je večerao s prijateljem.
Prodat ću ovaj sat - reče on pokazujući na kućište Sidra, čije klatno poskoči, a zatim nastavi uobičajenom putanjom.
- Zar više ne ide? - upitao je prijatelj.
- Potpuno sam njime zadovoljan. Ali maločas sam vidio mnogo Ijepši! - reče odvjetnik, ispijajući polovicu čaše vina, upravo onu koja je slučajno bila puna. - Pij, dakle! - nastavi ponovno je nalijevajući i pokaže mu primjerom kako se to radi.
- Kakva je ta druga ura? - upita prijatelj.
- Ima mjesečeve mijene! - opet će odvjetnik.
A onda Andre nije više ništa čuo, jer su dvojica muškaraca prestala razgovarati o zidnoj uri.
Ustao je s poda. Iz opreza je izbjegavao upaliti električno svjetlo. Svjetlost iz poda ponovno se pripila uz lagano nagnuti strop potkrovlja. Pun i okrugao kako se samo poželjeti može, mjesec bombardera upotpunjavao je osvjetljenje i treptao pomalo, jer je bilo sve toplije.
U umivaoniku slavina je još kapala po boci alkohola. Andre je počivao na krevetu, a zidna je ura iz petnih žila zvonila u njegovoj glavi. Vrijeme je oko njega prolazilo, ali nije imao sidra da se u njemu zaustavi.
Nije bilo vjetra, nije bilo kiše, i usprkos svim Andreovim lukavštinama, vrućina je još rasla, kao i svake večeri; i tako je jako izvana pritiskala na stakla, da je vidio kako bubre prema njemu, nadimlju se, pucaju jedno za drugim i istog se časa ponovno stvaraju, poput mjehurića sapunice u vodi u napuknutoj zdjelici.
Kad bi jedno od stakala puklo, mogli su se čuti, jako tiho i tek na tren, zvukovi s ulice, koraci patrole dolje s popločene kaldrme, prodorno glasanje mačaka na susjednom krovu, krčenje T.S.F. (felegraphie sans fil, “bežična telegrafija”, tj. radio prijemnik, op.p.) iza navučenih zastora na širom otvorenim prozorima. Sasvim dolje, čovjek je, nagnuvši se, mogao razaznati svijetle mrlje pazikućine košulje i haljine njegove žene, koji su sjedili na starim stolicama pred vratima svog doma; ali trebalo je požuriti, jer su se odmah ponovno zatvarala.
Kapanje vode iz slavine opalo je, zatim se opet vratilo, znak da su negdje ispod puštali vodu. Metalni samar lagano je škripao, u ritmu Andreovog disanja.
Krevet je počeo grepsti pod poput mačke, savijajući noge, a zatim ih lagano podižući, jednu za drugom i pravilno se njišući. Parket će sutra biti sav uništen; noge su malo-pomalo u njega upadale. Da bi ublažio posljedice, Andre ustade i ispruži se na pod nakon što je pod svaku nogu, iskoristivši trenutak kad se podigla, podmetnuo po staru cipelu, a krevet je to opet iskoristio da prošeta po sobi te podigne nogu na zid. S cipelama na nogama bilo je zabavno i lako koračati.
Odvjetnikov je prijatelj upravo otišao, a odvjetnik je zacijelo napustio blagavaonicu, jer se svjetlo na stropu nije više pokazivalo.
Tek se vrlo slabo čuo glas s radija, odnekud, moduliran od pet nota, signal radio-smetnji s BBC-a, i odjednom se na nebu začulo nejasno brujanje. Avion, opet tako visoko da čovjek nije mogao zaključiti u kojem pravcu leti.
Minute su i dalje otjecale, jer Andre još nije imao Sidro; znoj mu je oblijevao vrat i stegna na samu pomisao da će uskoro otići.
Uto začu kako se u daljini iz obližnje općine izdiže sniženi urlik sirena, a nekoliko trenutaka kasnije već je to bilo zapomaganje sirene s Vijećnice. D.C.A. još nije napadala, ali dva su reflektora upirala u nebo treptave mrlje, dvije nejasne divovske i raspršene svemirske maglice. Zrake svjetla obilježavale su sad okvir prozora s brižno navučenim zastorima i kuće su se punile prigušenim šumovima. Začuo se i plač naglo probuđena djeteta, zatim žurni koraci niz stepenište, beskrajni, i pad pazikuće u podrum, a moglo ga se prepoznati po rječniku. Odvjetnikova se vrata nisu otvarala. Zasigumo je spavao, oborilo ga vino što ga je obilno pio za večerom. Svjetlo se namah posvuda gasilo.
Andre, još uvijek ispružen na podu, dopuzao je do prozora i tjeskobno iščekivao dolazak aviona i prasak bombe koji će probudifi odvjetnika. Ustao je, pokušao pustiti vodu iz slavine čije se tiho kapanje više nije čulo, ali postigao je samo promuklo grgotanje. Pazikuća je upravo zatvorio brojilo u podrumu. Ipak je ispio alkohol iz boce, koji mu je kao svrdlo sišao niz jednjak uz neobično klokotanje okrunjeno zvukom kade iz koje je upravo iscurila sva voda.
Čovjekoljublje mu je nalagalo da upozori odvjetnika.
Tapkajući naslijepo u mraku, oduzme krevetu dvije cipele, i s mukom ih navuče na noge - morao se za njih boriti s krevetom i željezni mu je kotačić razrezao desetak centimetara zaglavak na ruci. Podmuklo mu je s donje strane odvio dva vijka i krevet se stropoštao pobijeđen, uz silan štropot starog gvožda.
Buka nije probudila odvjetnika. Valjat će sići.
Izašao je na stubište, bez razmišljanja povukavši vrata za sobom, i onda se sjeti da su mu ključevi sigurno ostali u kaputiću, na stolici. Uvjeri se u svoju grešku mahinalno prekapajući po džepovima hlača. Našao je samo maramicu i nož.
Oprezno, pripijen uza zid, siđe pazeći da ne zaškripi druga stepenica. Najcrnja rupa stubišta, ponor iz kojeg se u svakom trenutku mogla pojaviti kakva nepoznata strahota, ispuštao je valove kužnog mirisa, plijesnivi zadah na štalu i na kanalizaciju. Pazikućina žena je to poslijepodne kuhala divlji kupus.
Zvonce je na odvjetnikovim vratima bilo je s lijeve stranke, na metar i dvadeset od poda. Otprve je, bez pipanja, promašio.
Njegova ruka, lutajući po dovratku, pronašla je napokon glatku pliticu od mjedi. Pritisnu mekanu bradavicu u sredini i od tog se dodira sav stresao.
Struja je bila isključena, ali još je bilo malo u žicama, i to će možda biti dovoljno da probudi odvjetnika. Za svaki slučaj, Andre jako udari nogom o vrata.
Kako ih etilizirani odvjetnik nije bio dobro zatvorio, vrata popuste pod udarcima i on uđe u mrak:
Spotakao se, domogao se zida, stigao u blagavaonicu. Širom otvoreni prozor propuštao je pedesetak zraka mjesečine jakog kalibra i sidro, zaustavljeno, slabo je blistalo pod staklenom pločom.
Onda je vrijeme napokon prestalo teći i Andre nije čuo odvjetnika koji je izašao iz sobe, jer je ovaj već živio u svijetu starijem za jednu minutu.
Ali ga je zato vidio, vrlo daleko, i morao je baciti nož da bi svladao tu udaljenost, i gledao ga je kako okrvavljena grla i mlohava odvjetničkog tijela nestaje, nošen vremenom.
Kraj uzbune prekrio je nož svojim neskladnim akordom. Sva su se svjetla namah ponovno upalila, i sidro je prestalo postojati.
VI.
Mrak na stubištu blijedio je već uz prozore na male raznobojne četvrtine oivičene olovom.
Noge, bolne i teške, vukle su ga na ulicu. Dvije su bijele mačke pobjegle pred njim, izronivši iz kante za otpatke kao pjena iz šampanjske boce.
Most nije bio daleko i glatka površina ograde bila je pogodnija za hodanje od oljuštenog asfalta nogostupa.
Onda je Majorova prilika, bijesna što nije u priči, izronila iza njega i zgrabila ga za vrat. Podignutih ramena, raširenih ruku, glave pognute prema naprijed, Andre se otimao nekoliko centimetara iznad zidića, i vikao: “Pustite me!”. Ali on je jedini znao da ga je Major podigao, jer je ovaj tog časa postao nevidljiv i, za ostali svijet, Andre nesta u rijeci.