prevela: Daria Marjanović
(iz knjige: Les Fourmis, Christian Bourgois, Paris 1968.)
I.
Jacques Thejardin bio je u svom krevetu, bolestan. Uhvatio je sjajnicu svirajući svoj oštri flautak na gadnom propuhu. Komorni orkestar čiji je bio član prihvaćao je, zapravo, s vremena na vrijeme, da nastupa u običnom hodniku; ali premda su glazbenici tako uspijevali preživljavati usprkos nenaklonjenosti vremena, njihovo je zdravlje zbog toga često patilo. Jacques Thejardin nije se osjećao dobro. Glava mu se izdužila samo u jednom smjeru, a mozak nije slijedio pokret; i tako, malo-pomalo, u tako stvorenu prazninu, uvlačila su se strana tijela, parazitske misli i, još tečnije, osvajački, bol u oštrim slamčicama, poput zašiljene borne kiseline. S vremena na vrijeme, Jacques Thejardin bi zakašljao, a strana tijela snažno bi udarila zid njegove lubanje, naglo se uzdižući uz krivulju, poput valova u kadi, da padnu sama na sebe uz šušketanje pregaženih skakavaca. Poneka bi kugla tu i tamo eksplodirala i bjeličaste izlučevine, meke poput utrobe pauka, ozvjezdale koštani luk, smjesta odnesene strujom. Jacques Thejardin s tjeskobom je poslije svake kvinte vrebao trenutak kad će opet zakašljati, i u tu je svrhu mjerio sekunde pješčanim satom koji mu je stajao na noćnom stoliću. Mučila gaje pomisao da neće više kao obično
moći vježbati flautak: usne će mu omekšati a prsti zaobliti, i sve će morati početi ispočetka. Oštri flautak od svojih posvećenika zahtijeva zastrašujuću volju, jer se strašno teško nauči svirati, ali se strašno brzo zaboravi ono malo što se nauči. U glavi je ponavljao kadencu osamnaestog simfonijskog stavka u es molu na kojem je upravo radio, a triole pedeset šestog i pedeset sedmog takta pogoršavale su mu bolest. Osjetio je kako dolazi kvinta i prinio ruku ustima da zadrži bar jedan njen dio. Uspela se, uzrujala se u njegovu grlu, i izašla uz snažne, uzburkane mlazove; lice Jacquesa Thejardina postalo je ljubičasto a oči su mu se zakrvavile. Obrisao ih je kutkom rupčića, a namjerno je odabrao crveni da ga ne zamrlja.
II
Stubište je zabrujalo. Ograda, postavljena na metalne šipke, vibrirala je poput gonga: bila je to sigurno gazdarica koja mu je donosila lipu. Lipa na dugi rok čepi prostatu, ali Jacques Thejardin nije ju uzimao često, i sigurno će izbjeći operaciju. Trebala je svladati još samo jedan kat. Bila je to lijepa, debela žena od trideset i pet godina, čiji je suprug, mjesecima i mjesecima njemački zarobljenik, odmah po povratku postao postavljač bodljikave žice, jer je sad bio red na njega da zatvara druge. Po cijele je dane po provinciji ograđivao krave, i rijetko je davao znaka od sebe. Otvorila je vrata bez kucanja i Jacquesu uputila široki osmijeh.
Držala je zdjelu od plavog emajla i veliku šalicu koju je stavila na noćni stolić. Poluotvorena kućna haljina zijevala je nad pjenastim sjenama kad se nagnula da popravi jastuke, a Jacques je osjetio divlji miris njena bradatog tajanstva. Trepnuo je očima jer ga je miris udario u lice, i prstom pokazao na inkriminirano mjesto.
- Oprostite - rekao je - ali...
Prekinuo se, napadnut divljačkom kvintom. Ne shvativši, gazdarica sije trljala želudac.
- To je ... od vaše ... stvari... - zaključio je.
Da bi ga nasmijala, obim je rukama dohvatila komični predmet i proizvela njime zvuk patke koja kopa po zdjeli; no kako nije željela Jacquesa natjerati da još kašlje, brzo je zatvorila svoju kućnu haljinu. Slabašan je osmijeh opustio mladićevo lice.
U normalnim prilikama - reče joj kao ispriku - to me jako veseli, ali glava mije već tako prepuna buke, zvukova i mirisa...
- Da vam nalijem čaja? - predloži ona materinski. Kad je pustila skute da mu da piti, kućna joj se
haljina opet otvorila; Jacques je vrškom svoje žličice gurkao životinjicu, i, odjednom, ona ga zgrabi. Nasmijao se tako snažno da su mu se prsa rastrgla. Svinut napola, gušeći se, nije čak osjećao ni blago, ubrzano tapšanje koje mu je gazdarica isporučivala po leđima ne bi li prestao kašljati.
- Baš sam glupača - reče ona, grizući se što gaje nasmijala. - Trebala sam se sjetiti da nemate snage za igru.
Vratila mu je žličicu i pridržala mu šalicu dok je pio, malim gutljajima, čaj s okusom divljači, istovremeno miješajući da dobro rastopi šećer. Progutao je dvije tablete aspirina.
- Hvala vam - reče ... - Sad ću pokušati zaspati...
- Donijet ću vam drugi čaj - reče gazdarica koja je praznu emajliranu zdjelu i šalicu preklopila tri puta da ih lakše odnese.
III
Probudio se poskočivši. Od aspirina se preznojio: kako je, zahvaljujući Arhimedovom principu, izgubio težinu jednaku volumenu istisnutog znoja, tijelo mu se uzdiglo nad madrac, povukavši sa sobom plahtu i pokrivač, i propuh koji je tako nastao podizao je plimu znoja u kojoj je plutao; valići su mu udarali o bedra. Izvukao je podnicu svoga madraca i znoj se izlio u vjedro. Tijelo mu je polako sišlo i opet se spustilo na plahtu koja se pušila poput parne lokomotive. Znoj je ostavio ljepljivi talog po kojem je klizio dok se trudio uzdići i osloniti na spužvasti jastuk. Glava mu je počela vibrirati poput gajdi, a iza mozga stvarali su mu se mlinski kamenovi koji su počele mljeti tvari koje su stalno klokotale po šupljini njegove lubanje. Polako je podigao ruke i oprezno si popipao glavu. Osjećao je izobličenost. Prsti su mu skliznuli od potiljka do natečenih sljepoočnica, dotakli čelo, pratili nagli rub očnih duplji i dobili na vremenu, a zatim se vratili do viličnih kosti, koje su blago popuštale pod pritiskom. Jacques Thejardin rado bi vidio točan oblik svoje lubanje. Neke su tako lijepe, iz profila, tako dobro uravnotežene, tako zaobljene. Bio je na rendgenskom snimanju, kad je prošle godine bio bolestan, i sve žene kojima je pokazao snimku učas su mu postale ljubavnicama. Taj produljeni stražnji dio, i ta nabubrina lubanjskih kostiju jako su ga brinuli. Možda oštri flautak ... Ruke su mu se vratile do potiljka, zaustavile se na spoju s vratom, čija se rotula okretala bez buke, ali ne baš posve lako. S uzdahom nemoći, spustio je ruku natrag uz tijelo i, brzim trzajima guzova s desna nalijevo, napravio si udobnu udubinu u korici koja je još bila meka ali se počela stvrdnjavati. Nije se usuđivao pretjerano micati jer bi znoj, u vjedru, odjednom prešao s lijeva na desno kad bi se oslonio na desnu ruku, izbacujući krevet iz ravnoteže i tjerajući ga da si oko bedara zaveže veliku gužvu platna koja je jedva bila dovoljna da ga zadrži. Kad bi se oslonio na drugu ruku, krevet bi se dokraja prevrnuo, i susjed s kata ispod udarao bi o strop janjećim butom čiji bi miris prošao kroz podne daske i udario Thejardinu u glavu. Nije želio isprazniti vjedro na pod. Lokalni trgovac dobro mu je plaćao za sav taj znoj: stavljao ga je u bočice s natpisom "Znoj lica svoga" i ljudi su ga kupovali da bi lakše jeli 99% odžitnjeni kruh iz robnih rezervi.
- Manje kašljem - pomisli.
Prsa su mu se pravilno pomicala, a buka iz pluća postala je gotovo neprimjetna. Oprezno je ispružio lijevu ruku i dohvatio svoj flautak, ostavljen na stolcu kraj kreveta. Položio gaje kraj sebe, a onda su mu se ruke podigle do glave, kliznule od potiljka do otečenih sljepoočnica, dotakle čelo i slijedile nagli rub očnih duplji.
IV
- Bilo ga je jedanaest litara - reče trgovac.
- Izgubio sam par litara - ispriča se Thejardin. - Vjedro nije baš jako puno.
- Nije ni čist - doda trgovac. - Kad bismo brojali deset litara, bilo bi pravednije.
- Svejedno ćete prodati jedanaest litara - reče Jacques.
- Naravno - reče trgovac - ali peći će me savjest. I to se mora računati.
- Treba mi novac - reče Jacques. - Već tri dana ne sviram.
- Ni ja nemam puno novca - reče trgovac. - Auto od dvadeset i devet konja je skupo održavati, a posluga će me uništiti.
- Što mi možete dati? - upita Jacques.
- Bože moj! - reče trgovac - nudim vam tri franka po litri, a jedanaest brojimo kao deset.
- Potrudite se - reče Jacques. - To nije puno.
- Dobro! - reče trgovac. - Ići ću do trideset i tri franka, ali to je već iznuđivanje.
Dajte - reče Jacques.
Trgovac je iz novčanika izvadio šest novčanica od po sedam franaka.
- Vratite mi devet franaka - reče.
- Imam samo deset - reče Jacques.
- Može i tako - reče trgovac. Spremio je novac, podigao vjedro, i uputio se prema vratima.
Probajte mi napraviti još - reče.
- Ne - reče Jacques. - Više nemam groznicu.
- Tim gore - reče trgovac, i iziđe.
Jacquesove ruke podigle su se ponovno do njegove glave i opet pogladile izobličene kosti. Pokušao je podići svoju lubanju; rado bi joj doznao točnu težinu, ali morat će pričekati dok sasvim ne ozdravi, a i vrat ga je smetao.
V
Bolno je odbacio pokrivače. Pred njim su se pružale njegove mršave noge, valovite od pet dana odmora. Promotrio ih je bez oduševljenja, pokušao ih izravnati dlanom, a onda, odustavši, sjedne na rub kreveta i s naporom se podigne. Zbog nogu je izgubio dobrih pet centimetara. Sjajnica je ostavljala tragove. Kućni mu je ogrtač u dugim naborima padao po šupljim guzovima. Omekšale usne i nateknuti prsti nisu mu više dopuštali da svira oštri flautak, to je odmah shvatio.
Dotučen, bacio se na stolac s glavom u rukama. Prsti su mu mahinalno pipkali sljepoočnice i teško čelo.
VI
Dirigent orkestra u kojem je svirao Jacques uspinjao se stubištem; načas je zastao pred vratima, pročitao natpis i ušao.
- Dobar dan - reče. - Onda, jel' ti bolje?
- Sad već mogu ustati - reče Jacques. - Sav sam mlohav.
- Čudno miriše na stubištu - reče dirigent.
- To je gazdarica - reče Jacques. - Nikad si ne zakopča haljinu.
- Dobro miriše - reče dirigent. - Na kunićnjak. - Da - reče Jacques.
- Kad ćeš se vratiti svirati s nama? - upita dirigent. Ima posla? upita Jacques. Ne bih više htio
svirati po hodnicima. Konačno, komorna muzika je za komore...
- Nećeš mi reći da sam ja kriv što si navukao sjajnicu - reče dirigent. - Konačno, svi smo svirali u tom hodniku...
- Znam - reče Jacques - ali ja sam bio na propuhu, i zato vi ostali niste nastradali.
- Pričam ti priču - reče dirigent. - Uostalom, oduvijek si bio gadne naravi.
- Ne - reče Jacques - ali ne volim biti bolestan, imam na to pravo.
- Trebao bih te smijeniti - reče dirigent. - Ne može se svirati s tipom koji se na sve ljuti.
Ma daj - reče Jacques - zamalo sam krepao!
Gnjaviš me reče dirigent. Ja tu nisam ništa kriv. JCad možeš opet početi svirati?
- Ne znam - reče Jacques. - Sav sam mlohav.
- Sad već pretjeruješ - reče dirigent. - Tako se ne radi. Zamolit ću Alberta da te zamijeni.
- Plati mi one dvije gaze za koje mi duguješ - reče Jacques. - Moram dati novca gazdarici.
- Nemam sad sa sobom - reče dirigent. - Do viđenja. Idem do Alberta. Ti imaš previše gadnu narav.
- Kad ćeš mi platiti? - reče Jacques.
- Oh! ... Platit ću ti - reče dirigent. - Idem. Jacquesovi su prsti lutali po čelu, a oči su mu bile
napola zatvorene. Možda četiri kile? ...
VII
Mali alkoholni rešo junački je brundao i, iznervirana bukom, voda u aluminijskoj posudi počela je bućkati. Bilo je to puno vode za jedan tako mali reso, ali on je ipak držao glavu iznad vode.
Jacques je čekao na stolcu. Da se zabavi, malo je vježbao na flautaku. Ais bi svaki put promašio za dva centimetra, ali na kraju gaje uspio uhvatiti i zdrobio ga je između dva prsta, zadovoljan stoje pobijedio. Vraćalo mu se.
Stao je jer mu se i bol vraćala u glavu. A i voda je počela kipjeti.
- Možda i više od četiri kile - reče si. - Vidjet ćemo .
A onda je uzeo jedan veliki nož i odrezao si glavu. Stavio ju je u kipuću vodu s par kristala da se počisti i da ne zezne vaganje. A onda je umro prije nego što je dovršio, jer se to događalo 1945., i medicina još nije bila razvijena kao danas. Popeo se u nebo na velikom okruglom oblaku. Nije imao nikakvog razloga otići negdje drugdje.
(iz knjige: Les Fourmis, Christian Bourgois, Paris 1968.)
I.
Jacques Thejardin bio je u svom krevetu, bolestan. Uhvatio je sjajnicu svirajući svoj oštri flautak na gadnom propuhu. Komorni orkestar čiji je bio član prihvaćao je, zapravo, s vremena na vrijeme, da nastupa u običnom hodniku; ali premda su glazbenici tako uspijevali preživljavati usprkos nenaklonjenosti vremena, njihovo je zdravlje zbog toga često patilo. Jacques Thejardin nije se osjećao dobro. Glava mu se izdužila samo u jednom smjeru, a mozak nije slijedio pokret; i tako, malo-pomalo, u tako stvorenu prazninu, uvlačila su se strana tijela, parazitske misli i, još tečnije, osvajački, bol u oštrim slamčicama, poput zašiljene borne kiseline. S vremena na vrijeme, Jacques Thejardin bi zakašljao, a strana tijela snažno bi udarila zid njegove lubanje, naglo se uzdižući uz krivulju, poput valova u kadi, da padnu sama na sebe uz šušketanje pregaženih skakavaca. Poneka bi kugla tu i tamo eksplodirala i bjeličaste izlučevine, meke poput utrobe pauka, ozvjezdale koštani luk, smjesta odnesene strujom. Jacques Thejardin s tjeskobom je poslije svake kvinte vrebao trenutak kad će opet zakašljati, i u tu je svrhu mjerio sekunde pješčanim satom koji mu je stajao na noćnom stoliću. Mučila gaje pomisao da neće više kao obično
moći vježbati flautak: usne će mu omekšati a prsti zaobliti, i sve će morati početi ispočetka. Oštri flautak od svojih posvećenika zahtijeva zastrašujuću volju, jer se strašno teško nauči svirati, ali se strašno brzo zaboravi ono malo što se nauči. U glavi je ponavljao kadencu osamnaestog simfonijskog stavka u es molu na kojem je upravo radio, a triole pedeset šestog i pedeset sedmog takta pogoršavale su mu bolest. Osjetio je kako dolazi kvinta i prinio ruku ustima da zadrži bar jedan njen dio. Uspela se, uzrujala se u njegovu grlu, i izašla uz snažne, uzburkane mlazove; lice Jacquesa Thejardina postalo je ljubičasto a oči su mu se zakrvavile. Obrisao ih je kutkom rupčića, a namjerno je odabrao crveni da ga ne zamrlja.
II
Stubište je zabrujalo. Ograda, postavljena na metalne šipke, vibrirala je poput gonga: bila je to sigurno gazdarica koja mu je donosila lipu. Lipa na dugi rok čepi prostatu, ali Jacques Thejardin nije ju uzimao često, i sigurno će izbjeći operaciju. Trebala je svladati još samo jedan kat. Bila je to lijepa, debela žena od trideset i pet godina, čiji je suprug, mjesecima i mjesecima njemački zarobljenik, odmah po povratku postao postavljač bodljikave žice, jer je sad bio red na njega da zatvara druge. Po cijele je dane po provinciji ograđivao krave, i rijetko je davao znaka od sebe. Otvorila je vrata bez kucanja i Jacquesu uputila široki osmijeh.
Držala je zdjelu od plavog emajla i veliku šalicu koju je stavila na noćni stolić. Poluotvorena kućna haljina zijevala je nad pjenastim sjenama kad se nagnula da popravi jastuke, a Jacques je osjetio divlji miris njena bradatog tajanstva. Trepnuo je očima jer ga je miris udario u lice, i prstom pokazao na inkriminirano mjesto.
- Oprostite - rekao je - ali...
Prekinuo se, napadnut divljačkom kvintom. Ne shvativši, gazdarica sije trljala želudac.
- To je ... od vaše ... stvari... - zaključio je.
Da bi ga nasmijala, obim je rukama dohvatila komični predmet i proizvela njime zvuk patke koja kopa po zdjeli; no kako nije željela Jacquesa natjerati da još kašlje, brzo je zatvorila svoju kućnu haljinu. Slabašan je osmijeh opustio mladićevo lice.
U normalnim prilikama - reče joj kao ispriku - to me jako veseli, ali glava mije već tako prepuna buke, zvukova i mirisa...
- Da vam nalijem čaja? - predloži ona materinski. Kad je pustila skute da mu da piti, kućna joj se
haljina opet otvorila; Jacques je vrškom svoje žličice gurkao životinjicu, i, odjednom, ona ga zgrabi. Nasmijao se tako snažno da su mu se prsa rastrgla. Svinut napola, gušeći se, nije čak osjećao ni blago, ubrzano tapšanje koje mu je gazdarica isporučivala po leđima ne bi li prestao kašljati.
- Baš sam glupača - reče ona, grizući se što gaje nasmijala. - Trebala sam se sjetiti da nemate snage za igru.
Vratila mu je žličicu i pridržala mu šalicu dok je pio, malim gutljajima, čaj s okusom divljači, istovremeno miješajući da dobro rastopi šećer. Progutao je dvije tablete aspirina.
- Hvala vam - reče ... - Sad ću pokušati zaspati...
- Donijet ću vam drugi čaj - reče gazdarica koja je praznu emajliranu zdjelu i šalicu preklopila tri puta da ih lakše odnese.
III
Probudio se poskočivši. Od aspirina se preznojio: kako je, zahvaljujući Arhimedovom principu, izgubio težinu jednaku volumenu istisnutog znoja, tijelo mu se uzdiglo nad madrac, povukavši sa sobom plahtu i pokrivač, i propuh koji je tako nastao podizao je plimu znoja u kojoj je plutao; valići su mu udarali o bedra. Izvukao je podnicu svoga madraca i znoj se izlio u vjedro. Tijelo mu je polako sišlo i opet se spustilo na plahtu koja se pušila poput parne lokomotive. Znoj je ostavio ljepljivi talog po kojem je klizio dok se trudio uzdići i osloniti na spužvasti jastuk. Glava mu je počela vibrirati poput gajdi, a iza mozga stvarali su mu se mlinski kamenovi koji su počele mljeti tvari koje su stalno klokotale po šupljini njegove lubanje. Polako je podigao ruke i oprezno si popipao glavu. Osjećao je izobličenost. Prsti su mu skliznuli od potiljka do natečenih sljepoočnica, dotakli čelo, pratili nagli rub očnih duplji i dobili na vremenu, a zatim se vratili do viličnih kosti, koje su blago popuštale pod pritiskom. Jacques Thejardin rado bi vidio točan oblik svoje lubanje. Neke su tako lijepe, iz profila, tako dobro uravnotežene, tako zaobljene. Bio je na rendgenskom snimanju, kad je prošle godine bio bolestan, i sve žene kojima je pokazao snimku učas su mu postale ljubavnicama. Taj produljeni stražnji dio, i ta nabubrina lubanjskih kostiju jako su ga brinuli. Možda oštri flautak ... Ruke su mu se vratile do potiljka, zaustavile se na spoju s vratom, čija se rotula okretala bez buke, ali ne baš posve lako. S uzdahom nemoći, spustio je ruku natrag uz tijelo i, brzim trzajima guzova s desna nalijevo, napravio si udobnu udubinu u korici koja je još bila meka ali se počela stvrdnjavati. Nije se usuđivao pretjerano micati jer bi znoj, u vjedru, odjednom prešao s lijeva na desno kad bi se oslonio na desnu ruku, izbacujući krevet iz ravnoteže i tjerajući ga da si oko bedara zaveže veliku gužvu platna koja je jedva bila dovoljna da ga zadrži. Kad bi se oslonio na drugu ruku, krevet bi se dokraja prevrnuo, i susjed s kata ispod udarao bi o strop janjećim butom čiji bi miris prošao kroz podne daske i udario Thejardinu u glavu. Nije želio isprazniti vjedro na pod. Lokalni trgovac dobro mu je plaćao za sav taj znoj: stavljao ga je u bočice s natpisom "Znoj lica svoga" i ljudi su ga kupovali da bi lakše jeli 99% odžitnjeni kruh iz robnih rezervi.
- Manje kašljem - pomisli.
Prsa su mu se pravilno pomicala, a buka iz pluća postala je gotovo neprimjetna. Oprezno je ispružio lijevu ruku i dohvatio svoj flautak, ostavljen na stolcu kraj kreveta. Položio gaje kraj sebe, a onda su mu se ruke podigle do glave, kliznule od potiljka do otečenih sljepoočnica, dotakle čelo i slijedile nagli rub očnih duplji.
IV
- Bilo ga je jedanaest litara - reče trgovac.
- Izgubio sam par litara - ispriča se Thejardin. - Vjedro nije baš jako puno.
- Nije ni čist - doda trgovac. - Kad bismo brojali deset litara, bilo bi pravednije.
- Svejedno ćete prodati jedanaest litara - reče Jacques.
- Naravno - reče trgovac - ali peći će me savjest. I to se mora računati.
- Treba mi novac - reče Jacques. - Već tri dana ne sviram.
- Ni ja nemam puno novca - reče trgovac. - Auto od dvadeset i devet konja je skupo održavati, a posluga će me uništiti.
- Što mi možete dati? - upita Jacques.
- Bože moj! - reče trgovac - nudim vam tri franka po litri, a jedanaest brojimo kao deset.
- Potrudite se - reče Jacques. - To nije puno.
- Dobro! - reče trgovac. - Ići ću do trideset i tri franka, ali to je već iznuđivanje.
Dajte - reče Jacques.
Trgovac je iz novčanika izvadio šest novčanica od po sedam franaka.
- Vratite mi devet franaka - reče.
- Imam samo deset - reče Jacques.
- Može i tako - reče trgovac. Spremio je novac, podigao vjedro, i uputio se prema vratima.
Probajte mi napraviti još - reče.
- Ne - reče Jacques. - Više nemam groznicu.
- Tim gore - reče trgovac, i iziđe.
Jacquesove ruke podigle su se ponovno do njegove glave i opet pogladile izobličene kosti. Pokušao je podići svoju lubanju; rado bi joj doznao točnu težinu, ali morat će pričekati dok sasvim ne ozdravi, a i vrat ga je smetao.
V
Bolno je odbacio pokrivače. Pred njim su se pružale njegove mršave noge, valovite od pet dana odmora. Promotrio ih je bez oduševljenja, pokušao ih izravnati dlanom, a onda, odustavši, sjedne na rub kreveta i s naporom se podigne. Zbog nogu je izgubio dobrih pet centimetara. Sjajnica je ostavljala tragove. Kućni mu je ogrtač u dugim naborima padao po šupljim guzovima. Omekšale usne i nateknuti prsti nisu mu više dopuštali da svira oštri flautak, to je odmah shvatio.
Dotučen, bacio se na stolac s glavom u rukama. Prsti su mu mahinalno pipkali sljepoočnice i teško čelo.
VI
Dirigent orkestra u kojem je svirao Jacques uspinjao se stubištem; načas je zastao pred vratima, pročitao natpis i ušao.
- Dobar dan - reče. - Onda, jel' ti bolje?
- Sad već mogu ustati - reče Jacques. - Sav sam mlohav.
- Čudno miriše na stubištu - reče dirigent.
- To je gazdarica - reče Jacques. - Nikad si ne zakopča haljinu.
- Dobro miriše - reče dirigent. - Na kunićnjak. - Da - reče Jacques.
- Kad ćeš se vratiti svirati s nama? - upita dirigent. Ima posla? upita Jacques. Ne bih više htio
svirati po hodnicima. Konačno, komorna muzika je za komore...
- Nećeš mi reći da sam ja kriv što si navukao sjajnicu - reče dirigent. - Konačno, svi smo svirali u tom hodniku...
- Znam - reče Jacques - ali ja sam bio na propuhu, i zato vi ostali niste nastradali.
- Pričam ti priču - reče dirigent. - Uostalom, oduvijek si bio gadne naravi.
- Ne - reče Jacques - ali ne volim biti bolestan, imam na to pravo.
- Trebao bih te smijeniti - reče dirigent. - Ne može se svirati s tipom koji se na sve ljuti.
Ma daj - reče Jacques - zamalo sam krepao!
Gnjaviš me reče dirigent. Ja tu nisam ništa kriv. JCad možeš opet početi svirati?
- Ne znam - reče Jacques. - Sav sam mlohav.
- Sad već pretjeruješ - reče dirigent. - Tako se ne radi. Zamolit ću Alberta da te zamijeni.
- Plati mi one dvije gaze za koje mi duguješ - reče Jacques. - Moram dati novca gazdarici.
- Nemam sad sa sobom - reče dirigent. - Do viđenja. Idem do Alberta. Ti imaš previše gadnu narav.
- Kad ćeš mi platiti? - reče Jacques.
- Oh! ... Platit ću ti - reče dirigent. - Idem. Jacquesovi su prsti lutali po čelu, a oči su mu bile
napola zatvorene. Možda četiri kile? ...
VII
Mali alkoholni rešo junački je brundao i, iznervirana bukom, voda u aluminijskoj posudi počela je bućkati. Bilo je to puno vode za jedan tako mali reso, ali on je ipak držao glavu iznad vode.
Jacques je čekao na stolcu. Da se zabavi, malo je vježbao na flautaku. Ais bi svaki put promašio za dva centimetra, ali na kraju gaje uspio uhvatiti i zdrobio ga je između dva prsta, zadovoljan stoje pobijedio. Vraćalo mu se.
Stao je jer mu se i bol vraćala u glavu. A i voda je počela kipjeti.
- Možda i više od četiri kile - reče si. - Vidjet ćemo .
A onda je uzeo jedan veliki nož i odrezao si glavu. Stavio ju je u kipuću vodu s par kristala da se počisti i da ne zezne vaganje. A onda je umro prije nego što je dovršio, jer se to događalo 1945., i medicina još nije bila razvijena kao danas. Popeo se u nebo na velikom okruglom oblaku. Nije imao nikakvog razloga otići negdje drugdje.