prevela: Milena Benini
I
Vrata vagona su se odupirala kao i obično; na drugom kraju vlaka, šef s kapicom snažno je pritiskao crveni gumb, i zrak pod pritiskom šikljao je kroz cijevi. Pomoćnik se mučio razdvojiti vratnice. Bilo mu je vruće. Kapi sivog znoja u cik-cak su se spuštale niz njegovo lice poput mušica, a virio mu je i prljavi ovratnik košulje od blindiranog zefira.
Vlak je taman trebao ponovno krenuti kad je šef pustio gumb. Zrak je veselo prdio pod vlakom, a pomoćnik je zamalo izgubio ravnotežu, jer su vrata nenadano popustila. Sišao je teturajući, i pri tome zapevši bisagom za mehanizam za zatvaranje.
Vlak je ponovno kretao i atmosfersko pomicanje koje je iz toga proizišlo zalijepilo je pomoćnika za smrdljive zahode u kojima su dva Arapina velikim noževima razgovarala o politici.
Pomoćnik se stresao, tapšanjem si pritisnuo kosu koja se razbijala o njegovu meku lubanju poput istrunule trave. Lagani se dim uspinjao iz njegovog napola otkrivenoga prsnog koša na kojem su se ocrtavale izbočene ključne kosti, i začeci jednog ili dva para nezgrapnih i loše položenih rebara. Glasnim korakom prešao je preko perona popločenog crvenim i zelenim šesterokutima, tu i tamo umrljanim crnim mrljama tinte: sipilo je cijelo popodne, ali radnici na kolodvoru su vrijeme koje su prema kolektivnom ugovoru trebali posvećivati čišćenju perona, provodili ispunjavajući svoje neizrecive potrebe.
Pomoćnik je prokopao po svojim džepovima i prsti su mu susreli nezgrapni valoviti karton koji je trebao vratiti na izlazu. Koljena su ga gnjavila a vlaga močvara koje je istražio tijekom dana tjerala je njegove labave zglobove da zaškripe.
U svojim je bisagama nosio više nego častan plijen, treba i to spomenuti.
Pružio je svoju kartu neodređenom čovjeku koji je stajao iza ograde. Čovjek je prihvati, pogleda i divljački se nasmiješi.
- Nemate nikakve druge? - reče.
- Ne ... - reče pomoćnik.
- Ova je lažna ...
- Ali to mi je gazda dao - reče pomoćnik blago, uz smješkić i znakić rukom.
Uposlenik se isceri.
- Onda me ne čudi što je lažna. Jutros je kupio deset komada.
- Deset komada čega? - reče pomoćnik.
- Deset lažnih karata.
- Ali zašto? - reče pomoćnik.
Smiješak mu je blijedio i naginjao se prema lijevo.
- Da ih podijeli vama - reče uposlenik. - Kao prvo, zato da vas netko zagnjavi, kao što ja sad to radim, a kao drugo, da vas natjera da platite kaznu.
Zašto? reče pomoćnik. Ja imam jako malo novca.
Zato što je odurno putovati s lažnom kartom - reče uposlenik.
- Ali vi ih proizvodite! ...
- Moramo. Kad već ima tipova kojima se ne gadi putovati s lažnim kartama. Mislite vi daje to zabavno, po cijele dane proizvoditi lažne karte?
- Čini mi se da bi vam bilo bolje da počistite peron - reče pomoćnik.
- Ne igrajte mi se riječima - reče uposlenik. - Platite kaznu. Trideset franaka.
- Nije istina ... - reče pomoćnik. - Vožnja bez karte je dvanaest franaka.
- Puno je gore kad imate lažnu - reče uposlenik. - Platite ili ću pozvati psa!
- Neće vam doći - reče pomoćnik.
- Ne - reče uposlenik - ali vas će još k tome i boljeti uši.
Pomoćnik se zagledao u sumorno i ispijeno lice uposlenika koji mu je uzvratio otrovnim pogledom.
- Imam jako malo novca - reče.
- I ja - reče uposlenik. - Platite.
- Daje mi pedeset franaka dnevno - reče pomoćnik - a moram se još i hraniti.
Uposlenik je potegnuo šilt svoje kape i pred lice mu se spusti plavi zastor.
- Platite - reče on rukom, trljajući palac i kažiprst ...
Pomoćnik posegne za svojim izlizanim i zakrpanim novčanikom. Izvukao je iz njega dvije banknote od deset franaka koje su štimale, ijednu malu banknotu od pet franaka koja je lagano falšala u kvinti.
- Dvadeset i pet - predložio je nesigurno.
- Trideset - rekoše tri ispružena uposlenikova prsta.
Pomoćnik je uzdahnuo a lice njegova šefa pojavilo mu se pod nogama. Pljunuo je na njega, ravno u oko. Srce mu je jače lupalo. Lice se rastopilo i pocrnilo. Spustio je novac u ispruženu ruku i izašao. Čuo je zvuk koji je proizveo šilt na kapi vraćajući se na svoje uobičajeno mjesto. Sporim koracima, stigao je do pošumljenog početka uspona. Bisage su mu ubijale mršava bedra, a bambusova ručka njegove mreže udarala je u hodu nasumce po njegovim krhkim, izobličenim listovima.
II
Gurnuo je željeznu ogradu koja je popustila uz užasnu škripu. Velika crvena svjetiljka upalila se na vrhu vanjskog stubišta, a u predvorju se začula slabašna zvonjava. Ušao je stoje brže mogao i ponovno zatvorio ogradu, no pri tom se opržio na struju jer protupro valna garnitura nije bila na uobičajenom mjestu.
Uspeo se puteljkom. Baš na sredini, noga mu je susrela neki čvrst predmet i iz tla je nagrnuo mlaz ledene vode, prodirući između njegovih gležnjeva i hlača i promočivši ga do koljena.
Počeo je trčati. Kao i svake večeri, sve ga je jače obuzimao bijes. Uspeo se uz tri stube stisnutih šaka. Kad je stigao na vrh, mreža mu je zapela za noge, i, u pokretu kojeg je napravio kako ne bi pao, po drugi je put poderao bisage, na čavao koji je iznikao ni iz čega. Potrgao si je i nešto u unutrašnjosti tijela, i teško je disao, bez i jedne riječi. Nakon nekoliko trenutaka, umirio se i brada mu se ponovno spustila na prsa. Zatim je osjetio hladnoću svojih mokrih hlača i dohvatio zvono od vrata. Hitro gaje pustio. Od zvona se odizala smrdljiva para, a komad njegove kože, zalijepljen za gorući porculan, polako je crnio i kvrčio se. Vrata su bila otvorena. Ušao je.
Njegove mršave noge slabo su ga nosile, i skljokao se u jedan kutak predvorja, na hladne pločice koje su bazdile na gubu. Srce mu je gunđalo u prsima i drmalo ga snažnim, neravnomjernim udarcima.
III
- Slabo je to - reče njegov gazda. Proučavao je sadržaj bisaga. Pomoćnik je čekao stojeći pred stolom.
- Uništili ste ih - doda gazda. - Ovoj su zubi potpuno rastureni.
- Mreža je prestara - reče pomoćnik. - Ako hoćete da vam hvatam mlade marke u dobrom stanju, morate mi platiti odgovarajuću mrežu.
- A tko koristi tu mrežu? - reče gazda. - Vi ili ja? Pomoćnik nije odgovorio. Spaljena ruka gaje boljela.
- Odgovorite - reče gazda. - Vi ili ja?
- Ja, za vas - reče pomoćnik.
- Nitko vas ne tjera - reče gazda. - Ako imate namjeru zarađivati pedeset franaka dnevno, treba to i opravdati.
- Manje trideset franaka za kartu ... - reče pomoćnik.
- Kakvu kartu? Ja vam plaćam povratnu kartu.
- Ali lažnu.
- Trebate samo paziti.
- Kako mislite da ću ih prepoznati?
- Nije to teško - reče gazda. - Jasno je da su lažne kad su od valovitog kartona. Normalne karte su od drveta.
- Dobro - reče pomoćnik. - Vratite mi mojih set franaka.
- Ne. Sve ove marke su u lošem stanju.
- Nije istina - reče pomoćnik. - Trebalo mi je dva sata da ih upecam, i još sam morao lomiti led. Strašno sam pazio, i ima možda dvije oštećene na šezdeset.
- Ali nisam te htio - reče gazda. - Htio sam dva centa iz Gvajane iz 1855. Ne treba mi zanzibarska serija, nju ste već jučer uhvatili.
- Što se nađe, nađe se - reče pomoćnik. - Naročito s takvom mrežom. Uostalom, uopće nije sezona za Gvajanu. A Zanzibare možete mijenjati.
- Ove godine ih svi imaju - reče gazda. - Više ništa ne vrijede.
- A mlaz vode u noge, i garnitura na ogradi, i zvono na vratima ... - eksplodira odjednom pomoćnik.
Njegovo se žuto i mršavo lice iskrivilo od bora, i djelovalo je kao da će tog časa zaplakati.
- Od toga osnažite - reče gazda. - Što biste vi htjeli od mene? Meni je dosadno.
- Tražite si marke - reče pomoćnik. Uspio se suzdržati uz znatan napor.
- Za to plaćam vas - reče gazda. - Vi ste lopov. Kradete novac koji dobivate.
Pomoćnik sije otrcanim rukavom prešao preko lica pokretom bez nade. Glava mu je bila čista poput zvona. Stol se blago udaljio od njega, i potražio je nešto za oslonac. Ali onda se pak i kamin izmakao, i on se sruši.
- Ustanite - reče gazda. - Ne na mom tepihu ...
- Htio bih večerati ... - reče pomoćnik.
- Idući put se vratite ranije - reče gazda. - Ustanite. Ne želim vas gledati na svome tepihu. Ustanite, bogamu!
Glas mu je drhtao od bijesa a čvornate su mu ruke bubnjale po radnom stolu.
Pomoćnik se silno napeo i uspio se uspraviti na koljena. Trbuh gaje bolio, a iz ruke mu je kapala mješavina krvi i limfe. Omotao ju je prljavom maramicom.
Gazda je brzo odabrao i u lice mu bacio tri marke. Zalijepile su mu se na obraz uz blagi zvuk sisaljki.
- Vratite ih tamo gdje ste ih našli - reče. Kovao je slogove da im dade oblik čeličnih šiljaka. Pomoćnik je plakao. Mokra kosa mu je padala na
čelo, a lijevi mu je obraz bio markiran. Teško je ustao.
- Po posljednji put - reče gazda - ne želim marke u lošem stanju. I ne pričajte mi gluposti o mreži.
- Ne, gospodine - reče pomoćnik.
- Evo vam vaših pedeset franaka - reče gazda. Izvukao je novčanicu iz džepa, pljunuo na nju, napola je poderao i bacio na tlo.
Pomoćnik se s mukom sagnuo. Koljena su mu pucketala u kratkim, suhim triolama.
- Košulja vam je prljava - reče gazda. - Noćas ćete spavati vani.
Pomoćnik je pokupio novčanicu i izašao iz sobe. Vjetar je puhao iz sve snage i pretresao valovito staklo pred ogradom od kovanog željeza na vratima predvorja. Zatvorio je vrata ureda, bacivši posljednji pogled na obris svoga gazde. Nagnut nad svojim zanzibarskim albumom, opremljen velikim žutim povećalom, ovaj je počeo uspoređivati i procjenjivati.
IV
Ponovno se spustio niz stubište perona, stežući oko sebe dugački sako koji je pozelenio od predugog kontakta s vodom u markovnim močvarama. Vjetar se provlačio kroz rupe u tkanini i nadimao mu leđa sve dok ne bi izgledao poput grbavca, što nije prolazilo bez štete po njegovu kralježnicu; patio je od internog mimetizma i morao se svakog dana boriti da svojim organima u lošem stanju održi uobičajene funkcije i normalni oblik.
Sad je već dokraja pala noć i zemlja je ispuštala bezizražajnu i jeftinu svjetlost. Pomoćnik je skrenuo desno i krenuo uza zid kuće. Vodio se po crnoj crti cijevi kojom se njegov gazda služio da davi štakore u podrumu. Stigao je do susjedne, crvotočne niše u kojoj je prespavao već prethodne noći. Unutra, slama je bila vlažna i zaudarala na žohare. Komad starog pokrivača zakrivao je okrugao ulaz. Kad ga je podigao da se na prstima uvuče unutra, pojavila se zasljepljujuća svjetlost i začula eksplozija. Velika petarda upravo je eksplodirala u niši, ispunjavajući je snažnim zadahom baruta.
Pomoćnik je poskočio, a srce mu se izbezumilo. Pokušao je usporiti udaranje srce tako što je prestao disati, ali oči su mu skoro istog časa zaplesale i pohlepno je progutao gutljaj zraka. Miris baruta u tom mu je času ušao u pluća i malo ga smirio.
Čekao je da se vrati tišina, brižljivo osluškujući, a onda tiho zazviždi. Ne okrećući se, u trku je ušao u nišu i skljokao se na nezdravu slamu. Opet je zazviždao, a onda oslušnuo. Približili su se laki odmjereni koraci i, pri svjetlu zemlje, ugledao je svoje živo stvorenje koje mu se pridružilo. Bilo je to jedno živo stvorenje, meko i nježno, pripitomljeno, kojeg je hranio, koliko je mogao, mrtvim ribama. Ušlo je u nišu i leglo kraj njega. Odmah se sjetio i prinio ruku obrazu. One tri marke počele su mu sisati krv i grubo ih je iščupao, suzdržavajući se da ne zakriči. Bacio ih je daleko od sebe, izvan niše. Vlaga na zemlji sigurno će ih očuvati do sutra. Živo mu je stvorenje počelo lizati obraz, a on mu se obratio da se smiri. Govorio mu je tihim glasom, jer se njegov gazda služio prislušnim sustavima kad je bio sam.
- Ide mi na živce - šapne on.
Živo stvorenje ispusti blagi mrmor i lizne ga iz sve snage.
- Mislim da bih morao nešto učiniti. Ne dopustiti da me maltretira, oblačiti čiste košulje usprkos zabrani, i nabaviti drvene lažne karte. I, osim toga, popraviti mrežu i spriječiti ga da je opet izbuši. Mislim da bih morao odbiti spavati u niši, zahtijevati vlastitu sobu, i tražiti povišicu jer ne mogu živjeti s pedeset franaka dnevno. I udebljati se, postati jak i lijep, i pobuniti se kad ne očekuje, i baciti mu ciglu u glavu. Mislim da ću to i učiniti.
Promijenio je položaj i razmišljao tako silno daje zrak u velikim zapusima izlazio iz niše kroz okrugao otvor, i unutra ga više nije ostalo dovoljno za disanje. Malo ga se vraćalo kroz pukotine, ispod poda niše, kroz slamu, ali to je još pojačavalo smrad žohara koji se sad miješao s neugodnim mirisom puževa u tjeranju.
- Ne volim ovu nišu. Hladno je. Sva sreća da si ti tu. U podrumu se nešto čuje, to je voda koja ulazi u štakorske rupe. Ne može se spavati kad svaku noć urlaju štakori koje Dragi Bog prima k sebi. Zašto želi po svaku cijenu poubijati te štakore, i to poubijati ih vodom? Štakore se ubija krvlju.
Živo ga stvorenje više nije lizalo. Vidio ga je iz profila, na sivoj podlozi svjetlucave zemlje, s finom njuškicom i zašiljenim ušima, i žutim očima koje su odsijavale nekoliko hladnih bljeskova. Okrenulo se oko sebe, tražeći udobnije mjesto, i stisnulo se uz njega, s nosom na njegovom bedru.
- Hladno mi je - reče pomoćnik.
Počeo je bezglasno ridati. Suze su mu klizile po slami iz koje se izdizala blaga izmaglica, i obrisi stvari postajali su neodređeni.
- Probudi me sutra ujutro - doda on. - Moram vratiti one tri marke. Pod uvjetom da mi ne da opet lažnu kartu za vlak.
U daljini se začula buka, a zatim oštro šušketanje i zvukovi sitnog galopa.
-Oh! ... - reče pomoćnik.- To je to! Opet je počeo sa štakorima! Volio bih da je on štakor. Ja bih sam držao cijev. Nadam se da će mi sutra navečer dati mojih pedeset franaka. Gladan sam. Pojeo bih živog štakora.
Stisnuo si je trbuh obim rukama, i još je uvijek plakao, a onda se ritam jecaja malo po malo usporio, kao kad staje stroj, i zgrčeno mu se tijelo opustilo. Noge su mu prošle kroz otvor niše i zaspao je s obrazom priljubljenim na smrdljivu slamu. U njegovom praznom želucu čuo se klokot šljunka.
V
Iz sobe u kojoj je puzao, gazda je čuo glazbenu frazu kojom je raznosačica papra obično najavljivala svoj dolazak. Ustao je, ustanovio da tako može hodati, i pojurio prema predvorju gdje je otvorio vrata sa svjesnom brutalnošću. Stojeći na vanjskom stubištu, zagledao se u djevojku koja je prilazila.
Imala je na sebi uobičajenu uniformu, plisiranu suknjicu do visine bedara, kratke crveno-plave čarapice, i bolero koji joj je otkrivao donji dio grudi, uz pamučnu kapicu na crvene i bijele pruge koju su raznosači papra s Mauricijusa čistim strpljenjem nametnuli svijetu.
Gazda joj je dao znak i ona se popne ulicom. Istovremeno je on sišao stubama i krenuo joj u susret.
- Dobar dan - reče. - Htio bih papra.
- Koliko zrna? - upita ona s lažnim osmijehom, jer joj se gadio.
Njena crna kosa i mat koža imali su na gazdu efekt kao čaša hladne vode na zelendaće, stoje, istinu govoreći, strašan efekt.
- Uspnite se stubama - reče on - i reći ću vam koliko.
- A vi ćete ostati dolje i gledati moja bedra, to je sve, zar ne?
- Da - reče gazda slineći. Ispružio je ruke.
- Prvo mi platite papar - reče ona.
- Koliko?
- Sto franaka zrno, i prvo morate kušati.
- Popet ćete se stubama? ... - promrmlja gazda. - Dat ću vam jednu iz serije Zanzibar.
- Moj brat ih je jučer donio tri - reče ona uz medeni kikot. - Kušajte moj papar.
Ponudila mu je zrno, i gazda nije primijetio da se radi o sjemenu otrovnog karanfilića. Ništa ne sumnjajući, prinio gaje ustima i progutao.
Raznosačica papra se već udaljavala.
- Molim? - začudi se gazda. - A stube?
- Ha! Ha! Ha! - reče raznosačica papra s iskusnom zloćom.
Za to vrijeme, gazda je počeo osjećati efekte otrova, i počeo je punom brzinom trčati oko kuće. Raznosačica papra gaje promatrala naslonjena na ogradu.
U trećem krugu, dala mu je znak i pričekala dok je ne pogleda, stoje učinio čim je stigao do četvrtog kruga, još uvijek sve više ubrzavajući. A onda je ona podigla svoju plisiranu suknjicu i, sa svoga mjesta, vidjela kako je gazdino lice postalo ljubičasto, a zatim posve crno, a zatim počelo gorjeti, a, kako je fiksirano buljio u ono što mu je pokazivala, zapeo je nogom u cijev za zalijevanje koju je koristio za utapanje štakora; stropoštao se licem u veliki kamen koji se zavukao točno između njegovih jagodica, na mjesto nosa i čeljusti. Noge su mu još uvijek rovale zemlju, i kopale dva rovića u kojima su se, malo pomalo, kako su mu se cipele trošile, mogli vidjeti tragovi pet odurnih nožnih prstiju kojima se služio da zadrži čarape.
Raznosačica papra zatvorila je vrata na ogradi i krenula svojim putem, bacivši s druge strane pompon svoje pamučne kapice u znak ismijavanja.
VI
Pomoćnik je uzalud pokušavao otvoriti vrata vagona. U vlaku je bilo jako vruće; tako su se putnici prehlađivali pri izlasku, jer je mehaničar imao brata koji je trgovao maramicama.
Cijeli se dan mučio za bijednu žetvu, i srce mu se nadimalo od zadovoljstva, jer je namjeravao ubiti svoga gazdu. Konačno je uspio razdvojiti vratnice povukavši prema gore i prema dolje, i shvatio daje šef s kapicom okrenuo vrata na bok da mu napakosti. Sretan što gaje spriječio u tome, lako je skočio na peron i prokopao si po džepu. Bez muke je pronašao komad valovitog kartona koji će predati na izlasku, i hitro je krenuo baš prema tamo, gdje je stajao čovjek s ispijenim licem u kojem je prepoznao uposlenika od jučer.
- Imam lažnu kartu - reče.
- Ah! - reče onaj drugi. - Pokažite ...
Ispružio je svoju kartu i čovjek je uzme, a zatim prouči s takvom pozornošću da mu se kapa rastvorila i pustila da mu uši uđu u frizuru.
- Dobra je imitacija - reče čovjek.
- Osim što nije od drveta nego od kartona - reče pomoćnik.
- Stvarno? - reče čovjek. - Zakleo bih se da je od drveta; da ne znam daje od kartona, naravno.
- Svejedno - reče pomoćnik - kad pomislim da mi je gazda to dao pod pravu ...
- Prava košta samo dvanaest franaka - reče čovjek. - Ove mora plaćati puno skuplje.
- Koliko? - upita pomoćnik.
- Dat ću vam za nju trideset franka - reče čovjek, i segne rukom u džep.
Po lakoći pokreta, pomoćnik je shvatio da tip sigurno ima nečiste navike. Ali čovjek je izvadio samo tri banknote od po deset franaka, falsificirane od orahove ljuske.
- Evo - doda.
- Naravno, lažne su? - reče pomoćnik.
- Ne mogu vam dati prave novčanice za lažnu kartu, dajte razmislite - reče uposlenik.
- Ne - reče pomoćnik - ali zadržat ću svoju kartu. Napeo se i uzeo silan zamah, zahvaljujući čemu je
njegova mršava šaka uspjela raskožiti cijelu desnu stranu lica s kapom. Čovjek je prinio ruku svome šiltu i pao u stavu mirno, zbog čega je udario laktom u tvrdi cement perona popločenog šesterokutima koji su baš na tom mjestu bili plavi i fosforescentni.
Pomoćnik je prekoračio tijelo i prošao. Osjećao se ispunjen vrućim i prozračnim životom i požurio se uspeti brijegom. Izvadio je svoju mrežu iz korica i njome se poslužio za penjanje. U prolazu je probadao glave željeznih greda koje su pridržavale zaštitnu ogradu što se pružala uz raščišćenu prugu, i, vukući za rukav, lako je vijugala među oštrim rubnim kamenjem polja. Nakon nekoliko metara, njegov poderani džep uzleti. Stavit će gazdi oko vrata prsten od čelične žice.
Ubrzo je stigao do ograde i gurnuo je bez mjera opreza. Nadao se da će dobiti strujni udar da si oživi bijes, ali nije osjetio ništa, i stao je. Pred stubama, nešto se slabašno micalo. Pojurio je puteljkom. Usprkos hladnoći, koža mu se počela znojiti, i osjećao je zapušteni miris svoga tijela, uz dodatak slame i žohara. Osnažio je svoje žičane bicepse a prsti su mu se stisnuli na ručki od bambusa. Njegov je gazda sigurno nekog ubio.
Zapanjeno se zaustavio prepoznavši tamno odijelo i ovratnik koji je svjetlucao od štirka. Glava njegovog gazde bila je samo crnkasta masa, a noge su mu dovršavale kopanje dva duboka jarka.
Obuzela ga je neka vrst očaja i drhtao je cijelim tijelom, potresan bijesom i željom za masakrom. Bacao je poglede oko sebe, zabrinut i potresen. Pripremio je toliko stvari koje je želio reći. Treba ih i reći.
- Zašto si to napravio, svinjo?
"Svinjo" je u neutralnom zraku odzvonilo s otrcanošću i nedovoljnom zvučnošću.
- Svinjo! Gade! Pizdo! Seronjo! Prljava pizdo! Lopove! Gnjido! Pizdo!
Iz očiju su mu curile suze, jer gazda nije odgovarao. Uhvatio je ručku od bambusa i spustio je gazdi posred leđa.
- Odgovori, pizdo stara. Dao si mi lažnu kartu. Pritisnuo je cijelom težinom, i ručka je prodrla u
tkivo omekšano otrovom. Okrenuo ju je da istjera crve, baratajući drugim krajem ručke kao osi žiroskopa.
- Lažna karta, slama sa žoharima, mojih trideset franaka, i gladan sam, a staje s mojih današnjih pedeset franaka?
Gazda se više skoro uopće nije micao, a crvi nisu izlazili.
- Htio sam te ubiti, prljava pizdo. Trebao sam te ubiti. Da te ja ubijem, mrtav, stari gad, ti, da. Mojih pedeset franaka, ha?
Izvukao je ručku iz rane i snažnim udarcima udario po karboniziranoj lubanji koja se raspala poput korice na prepečenom sufleu. Umjesto gazdine glave više nije bilo ničeg. Završavao je kod vrata.
Pomoćnik prestane drhtati.
- Radije ćeš pobjeći? Dobro. Alija moram nekoga ubiti.
Sjeo je na zemlju i plakao kao jučer, i njegovo živo stvorenje je dotrčalo lakim koracima, tražeći prijateljstvo. Pomoćnik sklopi oči. Na obrazuje osjećao nježan i blag dodir, i prsti su mu se stegli oko krhkog vrata. Živo stvorenje nije napravilo ni pokret da se obrani, i, kad je dodir na njegovom obrazu postao hladan, znao je da gaje zadavio. Onda je ustao. Oteturao je niz puteljak i izašao na put, i krenuo ravno, ne znajući, a gazda se više uopće nije micao.
VII
Ravno pred sobom, vidio je veliku močvaru plavih marki. Padala je noć, a voda je svjetlucala dalekim i tajnovitim odsjajima. Močvara je bila plitka; u njoj je bilo na stotine maraka, ali nisu imale veliku vrijednost jer su se razmnožavale cijele godine.
Iz svojih je bisaga uzeo dva kolca i posadio ih blizu močvare, na metar jedan od drugog. Između njih, rastegnuo je žicu od oštrog čelika i dotaknuo je prstom da proizvede jednu, tužnu notu. Žica je ostala na deset centimetara od tla, paralelna s rubom močvare.
Pomoćnik se udaljio nekoliko koraka, a onda se okrenuo, s licem prema vodi, i krenuo ravno prema žici. Oči su mu bile zatvorene, zviždukao je nježnu melodiju koju je voljelo njegovo živo stvorenje. Hodao je polako, odmjerenim koracima, i noge su mu zapele za čeličnu žicu. Pao je glavom u vodu. Tijelo mu je ostalo nepomično, a pod nijemom površinom, plave su se marke već lijepile za njegove blijede obraze.
I
Vrata vagona su se odupirala kao i obično; na drugom kraju vlaka, šef s kapicom snažno je pritiskao crveni gumb, i zrak pod pritiskom šikljao je kroz cijevi. Pomoćnik se mučio razdvojiti vratnice. Bilo mu je vruće. Kapi sivog znoja u cik-cak su se spuštale niz njegovo lice poput mušica, a virio mu je i prljavi ovratnik košulje od blindiranog zefira.
Vlak je taman trebao ponovno krenuti kad je šef pustio gumb. Zrak je veselo prdio pod vlakom, a pomoćnik je zamalo izgubio ravnotežu, jer su vrata nenadano popustila. Sišao je teturajući, i pri tome zapevši bisagom za mehanizam za zatvaranje.
Vlak je ponovno kretao i atmosfersko pomicanje koje je iz toga proizišlo zalijepilo je pomoćnika za smrdljive zahode u kojima su dva Arapina velikim noževima razgovarala o politici.
Pomoćnik se stresao, tapšanjem si pritisnuo kosu koja se razbijala o njegovu meku lubanju poput istrunule trave. Lagani se dim uspinjao iz njegovog napola otkrivenoga prsnog koša na kojem su se ocrtavale izbočene ključne kosti, i začeci jednog ili dva para nezgrapnih i loše položenih rebara. Glasnim korakom prešao je preko perona popločenog crvenim i zelenim šesterokutima, tu i tamo umrljanim crnim mrljama tinte: sipilo je cijelo popodne, ali radnici na kolodvoru su vrijeme koje su prema kolektivnom ugovoru trebali posvećivati čišćenju perona, provodili ispunjavajući svoje neizrecive potrebe.
Pomoćnik je prokopao po svojim džepovima i prsti su mu susreli nezgrapni valoviti karton koji je trebao vratiti na izlazu. Koljena su ga gnjavila a vlaga močvara koje je istražio tijekom dana tjerala je njegove labave zglobove da zaškripe.
U svojim je bisagama nosio više nego častan plijen, treba i to spomenuti.
Pružio je svoju kartu neodređenom čovjeku koji je stajao iza ograde. Čovjek je prihvati, pogleda i divljački se nasmiješi.
- Nemate nikakve druge? - reče.
- Ne ... - reče pomoćnik.
- Ova je lažna ...
- Ali to mi je gazda dao - reče pomoćnik blago, uz smješkić i znakić rukom.
Uposlenik se isceri.
- Onda me ne čudi što je lažna. Jutros je kupio deset komada.
- Deset komada čega? - reče pomoćnik.
- Deset lažnih karata.
- Ali zašto? - reče pomoćnik.
Smiješak mu je blijedio i naginjao se prema lijevo.
- Da ih podijeli vama - reče uposlenik. - Kao prvo, zato da vas netko zagnjavi, kao što ja sad to radim, a kao drugo, da vas natjera da platite kaznu.
Zašto? reče pomoćnik. Ja imam jako malo novca.
Zato što je odurno putovati s lažnom kartom - reče uposlenik.
- Ali vi ih proizvodite! ...
- Moramo. Kad već ima tipova kojima se ne gadi putovati s lažnim kartama. Mislite vi daje to zabavno, po cijele dane proizvoditi lažne karte?
- Čini mi se da bi vam bilo bolje da počistite peron - reče pomoćnik.
- Ne igrajte mi se riječima - reče uposlenik. - Platite kaznu. Trideset franaka.
- Nije istina ... - reče pomoćnik. - Vožnja bez karte je dvanaest franaka.
- Puno je gore kad imate lažnu - reče uposlenik. - Platite ili ću pozvati psa!
- Neće vam doći - reče pomoćnik.
- Ne - reče uposlenik - ali vas će još k tome i boljeti uši.
Pomoćnik se zagledao u sumorno i ispijeno lice uposlenika koji mu je uzvratio otrovnim pogledom.
- Imam jako malo novca - reče.
- I ja - reče uposlenik. - Platite.
- Daje mi pedeset franaka dnevno - reče pomoćnik - a moram se još i hraniti.
Uposlenik je potegnuo šilt svoje kape i pred lice mu se spusti plavi zastor.
- Platite - reče on rukom, trljajući palac i kažiprst ...
Pomoćnik posegne za svojim izlizanim i zakrpanim novčanikom. Izvukao je iz njega dvije banknote od deset franaka koje su štimale, ijednu malu banknotu od pet franaka koja je lagano falšala u kvinti.
- Dvadeset i pet - predložio je nesigurno.
- Trideset - rekoše tri ispružena uposlenikova prsta.
Pomoćnik je uzdahnuo a lice njegova šefa pojavilo mu se pod nogama. Pljunuo je na njega, ravno u oko. Srce mu je jače lupalo. Lice se rastopilo i pocrnilo. Spustio je novac u ispruženu ruku i izašao. Čuo je zvuk koji je proizveo šilt na kapi vraćajući se na svoje uobičajeno mjesto. Sporim koracima, stigao je do pošumljenog početka uspona. Bisage su mu ubijale mršava bedra, a bambusova ručka njegove mreže udarala je u hodu nasumce po njegovim krhkim, izobličenim listovima.
II
Gurnuo je željeznu ogradu koja je popustila uz užasnu škripu. Velika crvena svjetiljka upalila se na vrhu vanjskog stubišta, a u predvorju se začula slabašna zvonjava. Ušao je stoje brže mogao i ponovno zatvorio ogradu, no pri tom se opržio na struju jer protupro valna garnitura nije bila na uobičajenom mjestu.
Uspeo se puteljkom. Baš na sredini, noga mu je susrela neki čvrst predmet i iz tla je nagrnuo mlaz ledene vode, prodirući između njegovih gležnjeva i hlača i promočivši ga do koljena.
Počeo je trčati. Kao i svake večeri, sve ga je jače obuzimao bijes. Uspeo se uz tri stube stisnutih šaka. Kad je stigao na vrh, mreža mu je zapela za noge, i, u pokretu kojeg je napravio kako ne bi pao, po drugi je put poderao bisage, na čavao koji je iznikao ni iz čega. Potrgao si je i nešto u unutrašnjosti tijela, i teško je disao, bez i jedne riječi. Nakon nekoliko trenutaka, umirio se i brada mu se ponovno spustila na prsa. Zatim je osjetio hladnoću svojih mokrih hlača i dohvatio zvono od vrata. Hitro gaje pustio. Od zvona se odizala smrdljiva para, a komad njegove kože, zalijepljen za gorući porculan, polako je crnio i kvrčio se. Vrata su bila otvorena. Ušao je.
Njegove mršave noge slabo su ga nosile, i skljokao se u jedan kutak predvorja, na hladne pločice koje su bazdile na gubu. Srce mu je gunđalo u prsima i drmalo ga snažnim, neravnomjernim udarcima.
III
- Slabo je to - reče njegov gazda. Proučavao je sadržaj bisaga. Pomoćnik je čekao stojeći pred stolom.
- Uništili ste ih - doda gazda. - Ovoj su zubi potpuno rastureni.
- Mreža je prestara - reče pomoćnik. - Ako hoćete da vam hvatam mlade marke u dobrom stanju, morate mi platiti odgovarajuću mrežu.
- A tko koristi tu mrežu? - reče gazda. - Vi ili ja? Pomoćnik nije odgovorio. Spaljena ruka gaje boljela.
- Odgovorite - reče gazda. - Vi ili ja?
- Ja, za vas - reče pomoćnik.
- Nitko vas ne tjera - reče gazda. - Ako imate namjeru zarađivati pedeset franaka dnevno, treba to i opravdati.
- Manje trideset franaka za kartu ... - reče pomoćnik.
- Kakvu kartu? Ja vam plaćam povratnu kartu.
- Ali lažnu.
- Trebate samo paziti.
- Kako mislite da ću ih prepoznati?
- Nije to teško - reče gazda. - Jasno je da su lažne kad su od valovitog kartona. Normalne karte su od drveta.
- Dobro - reče pomoćnik. - Vratite mi mojih set franaka.
- Ne. Sve ove marke su u lošem stanju.
- Nije istina - reče pomoćnik. - Trebalo mi je dva sata da ih upecam, i još sam morao lomiti led. Strašno sam pazio, i ima možda dvije oštećene na šezdeset.
- Ali nisam te htio - reče gazda. - Htio sam dva centa iz Gvajane iz 1855. Ne treba mi zanzibarska serija, nju ste već jučer uhvatili.
- Što se nađe, nađe se - reče pomoćnik. - Naročito s takvom mrežom. Uostalom, uopće nije sezona za Gvajanu. A Zanzibare možete mijenjati.
- Ove godine ih svi imaju - reče gazda. - Više ništa ne vrijede.
- A mlaz vode u noge, i garnitura na ogradi, i zvono na vratima ... - eksplodira odjednom pomoćnik.
Njegovo se žuto i mršavo lice iskrivilo od bora, i djelovalo je kao da će tog časa zaplakati.
- Od toga osnažite - reče gazda. - Što biste vi htjeli od mene? Meni je dosadno.
- Tražite si marke - reče pomoćnik. Uspio se suzdržati uz znatan napor.
- Za to plaćam vas - reče gazda. - Vi ste lopov. Kradete novac koji dobivate.
Pomoćnik sije otrcanim rukavom prešao preko lica pokretom bez nade. Glava mu je bila čista poput zvona. Stol se blago udaljio od njega, i potražio je nešto za oslonac. Ali onda se pak i kamin izmakao, i on se sruši.
- Ustanite - reče gazda. - Ne na mom tepihu ...
- Htio bih večerati ... - reče pomoćnik.
- Idući put se vratite ranije - reče gazda. - Ustanite. Ne želim vas gledati na svome tepihu. Ustanite, bogamu!
Glas mu je drhtao od bijesa a čvornate su mu ruke bubnjale po radnom stolu.
Pomoćnik se silno napeo i uspio se uspraviti na koljena. Trbuh gaje bolio, a iz ruke mu je kapala mješavina krvi i limfe. Omotao ju je prljavom maramicom.
Gazda je brzo odabrao i u lice mu bacio tri marke. Zalijepile su mu se na obraz uz blagi zvuk sisaljki.
- Vratite ih tamo gdje ste ih našli - reče. Kovao je slogove da im dade oblik čeličnih šiljaka. Pomoćnik je plakao. Mokra kosa mu je padala na
čelo, a lijevi mu je obraz bio markiran. Teško je ustao.
- Po posljednji put - reče gazda - ne želim marke u lošem stanju. I ne pričajte mi gluposti o mreži.
- Ne, gospodine - reče pomoćnik.
- Evo vam vaših pedeset franaka - reče gazda. Izvukao je novčanicu iz džepa, pljunuo na nju, napola je poderao i bacio na tlo.
Pomoćnik se s mukom sagnuo. Koljena su mu pucketala u kratkim, suhim triolama.
- Košulja vam je prljava - reče gazda. - Noćas ćete spavati vani.
Pomoćnik je pokupio novčanicu i izašao iz sobe. Vjetar je puhao iz sve snage i pretresao valovito staklo pred ogradom od kovanog željeza na vratima predvorja. Zatvorio je vrata ureda, bacivši posljednji pogled na obris svoga gazde. Nagnut nad svojim zanzibarskim albumom, opremljen velikim žutim povećalom, ovaj je počeo uspoređivati i procjenjivati.
IV
Ponovno se spustio niz stubište perona, stežući oko sebe dugački sako koji je pozelenio od predugog kontakta s vodom u markovnim močvarama. Vjetar se provlačio kroz rupe u tkanini i nadimao mu leđa sve dok ne bi izgledao poput grbavca, što nije prolazilo bez štete po njegovu kralježnicu; patio je od internog mimetizma i morao se svakog dana boriti da svojim organima u lošem stanju održi uobičajene funkcije i normalni oblik.
Sad je već dokraja pala noć i zemlja je ispuštala bezizražajnu i jeftinu svjetlost. Pomoćnik je skrenuo desno i krenuo uza zid kuće. Vodio se po crnoj crti cijevi kojom se njegov gazda služio da davi štakore u podrumu. Stigao je do susjedne, crvotočne niše u kojoj je prespavao već prethodne noći. Unutra, slama je bila vlažna i zaudarala na žohare. Komad starog pokrivača zakrivao je okrugao ulaz. Kad ga je podigao da se na prstima uvuče unutra, pojavila se zasljepljujuća svjetlost i začula eksplozija. Velika petarda upravo je eksplodirala u niši, ispunjavajući je snažnim zadahom baruta.
Pomoćnik je poskočio, a srce mu se izbezumilo. Pokušao je usporiti udaranje srce tako što je prestao disati, ali oči su mu skoro istog časa zaplesale i pohlepno je progutao gutljaj zraka. Miris baruta u tom mu je času ušao u pluća i malo ga smirio.
Čekao je da se vrati tišina, brižljivo osluškujući, a onda tiho zazviždi. Ne okrećući se, u trku je ušao u nišu i skljokao se na nezdravu slamu. Opet je zazviždao, a onda oslušnuo. Približili su se laki odmjereni koraci i, pri svjetlu zemlje, ugledao je svoje živo stvorenje koje mu se pridružilo. Bilo je to jedno živo stvorenje, meko i nježno, pripitomljeno, kojeg je hranio, koliko je mogao, mrtvim ribama. Ušlo je u nišu i leglo kraj njega. Odmah se sjetio i prinio ruku obrazu. One tri marke počele su mu sisati krv i grubo ih je iščupao, suzdržavajući se da ne zakriči. Bacio ih je daleko od sebe, izvan niše. Vlaga na zemlji sigurno će ih očuvati do sutra. Živo mu je stvorenje počelo lizati obraz, a on mu se obratio da se smiri. Govorio mu je tihim glasom, jer se njegov gazda služio prislušnim sustavima kad je bio sam.
- Ide mi na živce - šapne on.
Živo stvorenje ispusti blagi mrmor i lizne ga iz sve snage.
- Mislim da bih morao nešto učiniti. Ne dopustiti da me maltretira, oblačiti čiste košulje usprkos zabrani, i nabaviti drvene lažne karte. I, osim toga, popraviti mrežu i spriječiti ga da je opet izbuši. Mislim da bih morao odbiti spavati u niši, zahtijevati vlastitu sobu, i tražiti povišicu jer ne mogu živjeti s pedeset franaka dnevno. I udebljati se, postati jak i lijep, i pobuniti se kad ne očekuje, i baciti mu ciglu u glavu. Mislim da ću to i učiniti.
Promijenio je položaj i razmišljao tako silno daje zrak u velikim zapusima izlazio iz niše kroz okrugao otvor, i unutra ga više nije ostalo dovoljno za disanje. Malo ga se vraćalo kroz pukotine, ispod poda niše, kroz slamu, ali to je još pojačavalo smrad žohara koji se sad miješao s neugodnim mirisom puževa u tjeranju.
- Ne volim ovu nišu. Hladno je. Sva sreća da si ti tu. U podrumu se nešto čuje, to je voda koja ulazi u štakorske rupe. Ne može se spavati kad svaku noć urlaju štakori koje Dragi Bog prima k sebi. Zašto želi po svaku cijenu poubijati te štakore, i to poubijati ih vodom? Štakore se ubija krvlju.
Živo ga stvorenje više nije lizalo. Vidio ga je iz profila, na sivoj podlozi svjetlucave zemlje, s finom njuškicom i zašiljenim ušima, i žutim očima koje su odsijavale nekoliko hladnih bljeskova. Okrenulo se oko sebe, tražeći udobnije mjesto, i stisnulo se uz njega, s nosom na njegovom bedru.
- Hladno mi je - reče pomoćnik.
Počeo je bezglasno ridati. Suze su mu klizile po slami iz koje se izdizala blaga izmaglica, i obrisi stvari postajali su neodređeni.
- Probudi me sutra ujutro - doda on. - Moram vratiti one tri marke. Pod uvjetom da mi ne da opet lažnu kartu za vlak.
U daljini se začula buka, a zatim oštro šušketanje i zvukovi sitnog galopa.
-Oh! ... - reče pomoćnik.- To je to! Opet je počeo sa štakorima! Volio bih da je on štakor. Ja bih sam držao cijev. Nadam se da će mi sutra navečer dati mojih pedeset franaka. Gladan sam. Pojeo bih živog štakora.
Stisnuo si je trbuh obim rukama, i još je uvijek plakao, a onda se ritam jecaja malo po malo usporio, kao kad staje stroj, i zgrčeno mu se tijelo opustilo. Noge su mu prošle kroz otvor niše i zaspao je s obrazom priljubljenim na smrdljivu slamu. U njegovom praznom želucu čuo se klokot šljunka.
V
Iz sobe u kojoj je puzao, gazda je čuo glazbenu frazu kojom je raznosačica papra obično najavljivala svoj dolazak. Ustao je, ustanovio da tako može hodati, i pojurio prema predvorju gdje je otvorio vrata sa svjesnom brutalnošću. Stojeći na vanjskom stubištu, zagledao se u djevojku koja je prilazila.
Imala je na sebi uobičajenu uniformu, plisiranu suknjicu do visine bedara, kratke crveno-plave čarapice, i bolero koji joj je otkrivao donji dio grudi, uz pamučnu kapicu na crvene i bijele pruge koju su raznosači papra s Mauricijusa čistim strpljenjem nametnuli svijetu.
Gazda joj je dao znak i ona se popne ulicom. Istovremeno je on sišao stubama i krenuo joj u susret.
- Dobar dan - reče. - Htio bih papra.
- Koliko zrna? - upita ona s lažnim osmijehom, jer joj se gadio.
Njena crna kosa i mat koža imali su na gazdu efekt kao čaša hladne vode na zelendaće, stoje, istinu govoreći, strašan efekt.
- Uspnite se stubama - reče on - i reći ću vam koliko.
- A vi ćete ostati dolje i gledati moja bedra, to je sve, zar ne?
- Da - reče gazda slineći. Ispružio je ruke.
- Prvo mi platite papar - reče ona.
- Koliko?
- Sto franaka zrno, i prvo morate kušati.
- Popet ćete se stubama? ... - promrmlja gazda. - Dat ću vam jednu iz serije Zanzibar.
- Moj brat ih je jučer donio tri - reče ona uz medeni kikot. - Kušajte moj papar.
Ponudila mu je zrno, i gazda nije primijetio da se radi o sjemenu otrovnog karanfilića. Ništa ne sumnjajući, prinio gaje ustima i progutao.
Raznosačica papra se već udaljavala.
- Molim? - začudi se gazda. - A stube?
- Ha! Ha! Ha! - reče raznosačica papra s iskusnom zloćom.
Za to vrijeme, gazda je počeo osjećati efekte otrova, i počeo je punom brzinom trčati oko kuće. Raznosačica papra gaje promatrala naslonjena na ogradu.
U trećem krugu, dala mu je znak i pričekala dok je ne pogleda, stoje učinio čim je stigao do četvrtog kruga, još uvijek sve više ubrzavajući. A onda je ona podigla svoju plisiranu suknjicu i, sa svoga mjesta, vidjela kako je gazdino lice postalo ljubičasto, a zatim posve crno, a zatim počelo gorjeti, a, kako je fiksirano buljio u ono što mu je pokazivala, zapeo je nogom u cijev za zalijevanje koju je koristio za utapanje štakora; stropoštao se licem u veliki kamen koji se zavukao točno između njegovih jagodica, na mjesto nosa i čeljusti. Noge su mu još uvijek rovale zemlju, i kopale dva rovića u kojima su se, malo pomalo, kako su mu se cipele trošile, mogli vidjeti tragovi pet odurnih nožnih prstiju kojima se služio da zadrži čarape.
Raznosačica papra zatvorila je vrata na ogradi i krenula svojim putem, bacivši s druge strane pompon svoje pamučne kapice u znak ismijavanja.
VI
Pomoćnik je uzalud pokušavao otvoriti vrata vagona. U vlaku je bilo jako vruće; tako su se putnici prehlađivali pri izlasku, jer je mehaničar imao brata koji je trgovao maramicama.
Cijeli se dan mučio za bijednu žetvu, i srce mu se nadimalo od zadovoljstva, jer je namjeravao ubiti svoga gazdu. Konačno je uspio razdvojiti vratnice povukavši prema gore i prema dolje, i shvatio daje šef s kapicom okrenuo vrata na bok da mu napakosti. Sretan što gaje spriječio u tome, lako je skočio na peron i prokopao si po džepu. Bez muke je pronašao komad valovitog kartona koji će predati na izlasku, i hitro je krenuo baš prema tamo, gdje je stajao čovjek s ispijenim licem u kojem je prepoznao uposlenika od jučer.
- Imam lažnu kartu - reče.
- Ah! - reče onaj drugi. - Pokažite ...
Ispružio je svoju kartu i čovjek je uzme, a zatim prouči s takvom pozornošću da mu se kapa rastvorila i pustila da mu uši uđu u frizuru.
- Dobra je imitacija - reče čovjek.
- Osim što nije od drveta nego od kartona - reče pomoćnik.
- Stvarno? - reče čovjek. - Zakleo bih se da je od drveta; da ne znam daje od kartona, naravno.
- Svejedno - reče pomoćnik - kad pomislim da mi je gazda to dao pod pravu ...
- Prava košta samo dvanaest franaka - reče čovjek. - Ove mora plaćati puno skuplje.
- Koliko? - upita pomoćnik.
- Dat ću vam za nju trideset franka - reče čovjek, i segne rukom u džep.
Po lakoći pokreta, pomoćnik je shvatio da tip sigurno ima nečiste navike. Ali čovjek je izvadio samo tri banknote od po deset franaka, falsificirane od orahove ljuske.
- Evo - doda.
- Naravno, lažne su? - reče pomoćnik.
- Ne mogu vam dati prave novčanice za lažnu kartu, dajte razmislite - reče uposlenik.
- Ne - reče pomoćnik - ali zadržat ću svoju kartu. Napeo se i uzeo silan zamah, zahvaljujući čemu je
njegova mršava šaka uspjela raskožiti cijelu desnu stranu lica s kapom. Čovjek je prinio ruku svome šiltu i pao u stavu mirno, zbog čega je udario laktom u tvrdi cement perona popločenog šesterokutima koji su baš na tom mjestu bili plavi i fosforescentni.
Pomoćnik je prekoračio tijelo i prošao. Osjećao se ispunjen vrućim i prozračnim životom i požurio se uspeti brijegom. Izvadio je svoju mrežu iz korica i njome se poslužio za penjanje. U prolazu je probadao glave željeznih greda koje su pridržavale zaštitnu ogradu što se pružala uz raščišćenu prugu, i, vukući za rukav, lako je vijugala među oštrim rubnim kamenjem polja. Nakon nekoliko metara, njegov poderani džep uzleti. Stavit će gazdi oko vrata prsten od čelične žice.
Ubrzo je stigao do ograde i gurnuo je bez mjera opreza. Nadao se da će dobiti strujni udar da si oživi bijes, ali nije osjetio ništa, i stao je. Pred stubama, nešto se slabašno micalo. Pojurio je puteljkom. Usprkos hladnoći, koža mu se počela znojiti, i osjećao je zapušteni miris svoga tijela, uz dodatak slame i žohara. Osnažio je svoje žičane bicepse a prsti su mu se stisnuli na ručki od bambusa. Njegov je gazda sigurno nekog ubio.
Zapanjeno se zaustavio prepoznavši tamno odijelo i ovratnik koji je svjetlucao od štirka. Glava njegovog gazde bila je samo crnkasta masa, a noge su mu dovršavale kopanje dva duboka jarka.
Obuzela ga je neka vrst očaja i drhtao je cijelim tijelom, potresan bijesom i željom za masakrom. Bacao je poglede oko sebe, zabrinut i potresen. Pripremio je toliko stvari koje je želio reći. Treba ih i reći.
- Zašto si to napravio, svinjo?
"Svinjo" je u neutralnom zraku odzvonilo s otrcanošću i nedovoljnom zvučnošću.
- Svinjo! Gade! Pizdo! Seronjo! Prljava pizdo! Lopove! Gnjido! Pizdo!
Iz očiju su mu curile suze, jer gazda nije odgovarao. Uhvatio je ručku od bambusa i spustio je gazdi posred leđa.
- Odgovori, pizdo stara. Dao si mi lažnu kartu. Pritisnuo je cijelom težinom, i ručka je prodrla u
tkivo omekšano otrovom. Okrenuo ju je da istjera crve, baratajući drugim krajem ručke kao osi žiroskopa.
- Lažna karta, slama sa žoharima, mojih trideset franaka, i gladan sam, a staje s mojih današnjih pedeset franaka?
Gazda se više skoro uopće nije micao, a crvi nisu izlazili.
- Htio sam te ubiti, prljava pizdo. Trebao sam te ubiti. Da te ja ubijem, mrtav, stari gad, ti, da. Mojih pedeset franaka, ha?
Izvukao je ručku iz rane i snažnim udarcima udario po karboniziranoj lubanji koja se raspala poput korice na prepečenom sufleu. Umjesto gazdine glave više nije bilo ničeg. Završavao je kod vrata.
Pomoćnik prestane drhtati.
- Radije ćeš pobjeći? Dobro. Alija moram nekoga ubiti.
Sjeo je na zemlju i plakao kao jučer, i njegovo živo stvorenje je dotrčalo lakim koracima, tražeći prijateljstvo. Pomoćnik sklopi oči. Na obrazuje osjećao nježan i blag dodir, i prsti su mu se stegli oko krhkog vrata. Živo stvorenje nije napravilo ni pokret da se obrani, i, kad je dodir na njegovom obrazu postao hladan, znao je da gaje zadavio. Onda je ustao. Oteturao je niz puteljak i izašao na put, i krenuo ravno, ne znajući, a gazda se više uopće nije micao.
VII
Ravno pred sobom, vidio je veliku močvaru plavih marki. Padala je noć, a voda je svjetlucala dalekim i tajnovitim odsjajima. Močvara je bila plitka; u njoj je bilo na stotine maraka, ali nisu imale veliku vrijednost jer su se razmnožavale cijele godine.
Iz svojih je bisaga uzeo dva kolca i posadio ih blizu močvare, na metar jedan od drugog. Između njih, rastegnuo je žicu od oštrog čelika i dotaknuo je prstom da proizvede jednu, tužnu notu. Žica je ostala na deset centimetara od tla, paralelna s rubom močvare.
Pomoćnik se udaljio nekoliko koraka, a onda se okrenuo, s licem prema vodi, i krenuo ravno prema žici. Oči su mu bile zatvorene, zviždukao je nježnu melodiju koju je voljelo njegovo živo stvorenje. Hodao je polako, odmjerenim koracima, i noge su mu zapele za čeličnu žicu. Pao je glavom u vodu. Tijelo mu je ostalo nepomično, a pod nijemom površinom, plave su se marke već lijepile za njegove blijede obraze.